S obzirom na količinu šala na račun Applea i relativno lakog savijanja iPhonea 6 Plus, mnogi su počeli kritizirati aluminij, no eto, on uopće nije kriv za savijanje iPhonea. Ista stvar dogodila bi se i da je u pitanju bio više manje bilo koji drugi materijal koji se danas većinom koristi u izradi smartfona. Naravno, postoje i neki drugi materijali koji bi izrdžali ovakva naprezanja i ne bi popustili kao aluminij, no to je već neka sasvim druga priča.
Za početak da razjasnimo jednu stvar. Materijal kojeg svi mi nazivamo aluminijem, a koristi se za izradu smartfona, zapravo je legura aluminija. Nitko ne koristi čisti aluminij jer je jednostavno premekan. Legura je kombinacija dvaju ili više metala (ili nemetala) s ciljem povećanja ili dobivanja čvrstoće, raznih otpornosti ili općenito nekih drugih svojstava koje čisti materijal (u ovom slučaju aluminij) sam po sebi nema.
Aluminij, odnosno njegova legura tako može biti izrazito krhka, odnosno mekana ili izrazito čvrsta i duktilna. Čvrstoća i otpornost materijala svakako ovisi o njegovoj izradi, a generalno skupljim procesom izrade dobivamo i bolja svojstva.
No, za Apple ne možemo reći kako je škrtario u izradi svoga iPhonea 6 Plus, dapače, legura koju su koristili vrlo je čvrsta, a kao što smo vidjeli na savijanju i duktilna (znači ne lomi se pod opterećenjem nego se savija).
Ali zašto se onda uređaj savija?
Laički rečeno, sve je to pitanje geometrije odnosno fizike. Problem leži u dizajnu uređaja. I kad kažem dizajn, ne mislim na ono što svi mi gledamo kako izgleda, već onaj funkcionalni dio koji uređaju daje čvrstoću.
Ako ste vidjeli na videu kod pokušaja savijanja Notea 3, tu nema trajnog uvijanja. Naravno, uređaj se malo savije, ali se vraća u prvotni položaj. I vjerujte mi, plastika nema veze s tim. U Noteu 3 u kosturu uređaja tu je recimo "poprečna greda" duž uređaja koja daje čvrstoću baš na ovu vrstu savijanja, dok u iPhoneu 6 Plus, očigledno nema takvog ojačanja.
Na više videa i slika jasno se vidi kako se uređaj savija baš tamo gdje je najtanji, odnosno gdje je prekinut taj jedan niz aluminijskog okvira. To je na boku gdje je u okviru izbušena rupa za tipke za pojačavanje i stišavanje. Upravo zbog te rupe, to je područje najosjetljivije na savijanje. Ovo se teoretski moglo rješiti na razne načine poput prethodno navedenih poprečnih ojačanja unutar uređaja. Ona su najčešće izrazito lagana i izrađena od neke legure magnezija, no to je upravo ono što fali ovom uređaju.
S obzirom na veličinu uređaja, potrebna je puno manja sila za saviti ga upravo zbog momenta koji djeluje na tu točku.
Duga priča ukratko, moment je umnožak sile i kraka. Teoretski kada na istu točku djelujete jednakom silom, a duplo većim krakom, moment odnosno naprezanja su u toj točki duplo veća. Kada pogledamo ovu grubu skicu iznad paragrafa, krak od sredine prema rubu uređaja (iPhone 6 Plus se savio upravo od sredine prema gornjem lijevom uglu prema dolje) je kod iPhonea 6 Plus oko 15% veći nego u obične šestice. Uzevši u obzir i sve ostale komponente u uređaju koje doprinose čvrstoći uređaja lako se da zaključiti zašto će se iPhone 6 ipak dosta teže saviti.
E sad, mogli ste vidjeti i one nezavisne testove savijanja u laboratoriju, no ukoliko pažljivo pogledate pritisak se vrši na sredinu uređaja, a ne kod tipki za glasnoću i to je razlog zašto je iPhone ispao vrlo čvrst na tom testu. Naravno, ima tu još nekih razloga jer preša simulira savijanje duž cijelog uređaja, a on se savija (gledajući uređaj s prednje strane) u gornjem lijevom uglu.
Znači da zaključimo priču. iPhone 6 Plus ne savija se zbog aluminija, već zbog mane u dizajnu kućišta. Rupe za tipke su morale postojati, no bez dodatnih ojačanja na ili u kućištu uređaja na pravom mjestu, ovo se moglo izbjeći jedino korištenjem izrazito skuplje legure aluminija ili nekog drugog čvršćeg materijala.
