U zakon o sprječavanju govora mržnje, koji je ovih dana na tapetu, pokušava se progurati i dio o "sprječavanju širenja lažnih vijesti". Uopće nije sporno da je govor mržnje potrebno sankcionirati, i za to već postoje mehanizmi, no tko će biti arbitar koji će određivati što je lažna vijest, odnosno što je istina, a što ne? Novi partijski komesari, PR agencije ili možda ministarstvo istine?
Ako ste se ikad upustili u raspravu o bilo čemu na web stranicama mainstream medija, mogli ste se susresti s mnogim neugodnostima. Ljudi različitih svjetonazora i političkih orijentacija, često se znaju verbalno sukobiti na najružniji mogući način, a uredništva takvih medija rijetko ili nikad ne reagiraju, što je svakako pogodovalo razvoju govora mržnje, koji rezultira nepodnošljivom atmosferom.
Situacija je dodatno eskalirala pojavom društvenih mreža, koje su ovakav način komunikacije samo potencirale. U zadnjih nekoliko godina stvari su kulminirale i vlasti raznih zemalja su napokon odlučene nešto poduzeti. Polako se uvode zakoni koji će društvene mreže i medije prisiliti da čine ono što su u startu trebali raditi, a to je moderiranje rasprave i uklanjanje govora mržnje, kao i ilegalnog sadržaja.
Europska komisija je dala naputak što bi zakon trebao sadržavati, a na zemljama članicama je da ga svaka za sebe sastavi i implementira. U Njemačkoj je jedan takav zakon već na snazi, a u najavi se nalazi u još nekoliko zemalja. Naravno, slijedom događaja, takav zakon će uvesti i Hrvatska, o čemu se ovih dana na veliko govori u javnosti.
Da je govor mržnje sveprisutan, i da je po tom pitanju prijeko potrebna pravna regulacija, uopće nije sporno, no u svim dosadašnjim najavama ovakvih zakona diljem Europske unije, spominje se još nekoliko stavki. Dodatno će se pravno regulirati ilegalni sadržaj na internetu, što je također dobro, iako još moramo vidjeti što će se sve proglasiti ilegalnim. No, ono što nas u cijeloj priči žulja su famozne «lažne vijesti».
Naime u istom zakonskom paketu progurava se i dio s «sprječavanju širenja lažnih vijesti», što u velikoj mjeri proširuje područje djelovanja jednog takvog zakona, ali i otvara mnoga nova pitanja. Da bismo uopće mogli pojmiti o čemu se zapravo radi, idemo najprije barem pokušati razumjeti što su uopće «lažne vijesti».
Ovaj pojam široj javnosti postaje poznat tijekom posljednje američke predsjedničke izborne kampanje krajem 2016. godine, kad je grupa mladih Makedonaca osmislila dovitljiv način zarade. S američkih desničarskih portala kopirali su tekstove i objavljivali na svojim portalima, donekle prepravljajući sadržaj i kreirajući «catchy» naslove. Potom su iskoristili Facebookov sustav oglašavanja, gdje su takve članke promovirali, targetirajući američke građane koji su nemilice klikali, što je, logično, dovelo do velike posjećenosti njihovih portala i slijedom toga zarade od oglasa.
Naravno, makedonski američki san nije dugo trajao. Objavljivači su ubrzo raskrinkani, a Facebook je poradio na svojim algoritmima koji su pokušaj plasiranja takvih sadržaja počeli bolje prepoznavati. Ova priča je u velikoj mjeri završena, no ostao je naziv - lažne vijesti, koji se sada koristi puno više i u daleko širem kontekstu. Nije trebalo dugo da ga se dočepaju političari, koji sada ovaj termin koriste u mnoge druge svrhe, kao npr. skupljanje političkih bodova.
Ako zakonom reguliramo širenje lažnih vijesti, postavlja se pitanje tko će biti arbitar koji će odlučivati što je istina, a što ne. Ovo me sada u velikoj mjeri podsjeća na davna vremena komunističkog mraka, kad su postojala razna «ministarstva informiranja», koja su imala zadatak filtrirati vijesti koje nisu u skladu s partijskom doktrinom. Kad se početkom devedesetih socijalistički sustav raspao, mislili smo da su takva vremena iza nas, ali najave ovakvih zakona to sada demantiraju.
Naravno, još uvijek nemamo detalje takvog zakona, pa mu ne možemo ni suditi, ali definitivno moramo reagirati na bilo kakvu najavu moguće cenzure, jer stroga zakonska regulativa protoka informacija nije ništa drugo nego cenzura.
Mnogi američki i europski političari termin lažne vijesti počeli su koristiti na svim frontovima. Donald Trump je nakon pobjede na izborima CNN nazvao lažnim vijestima, ne dozvoljavajući njihovom predstavniku ulaz na presicu. O uređivačkoj politici CNN-a i lobijima koje zastupa možemo raspravljati, no Trumpova retorika je zapravo otvorila Pandorinu kutiju.
Najnoviji takav primjer su izjave francuskog predsjednika Marcona, koji je u najavi donošenja zakona izjavio da će zakon o lažnim vijestima «zaštititi demokraciju». Iako bi takav zakon trebao ostvariti mnoge pozitivne efekte, postavlja se pitanje kakva je to demokracija koja se boji alternativnih izvora informacija, odnosno onih koji nisu mainstream.
Budimo realni, ako je neki medij u više navrata objavio lažnu vijest, korisnici će, nakon što su iste opovrgnute, to prepoznati. Takvi mediji će u njihovim očima vrlo brzo postati nevjerodostojni i kao takvi irelevantni. Uostalom, takvih primjera je na internetu mnogo.
Ovim zakonom se sada medije želi prisiliti da objave tko ih financira, što je donekle legitiman zahtjev. Kažem donekle, budući da se dobrim dijelom kosi s filozofijom slobodnog tržišta i poduzetničkih sloboda. Transparentnost je poželjna, ali smatram da je ovdje cilj napasti manje medije, koji nemaju tolike mogućnosti kamufliranja financija kao veliki.
Nadalje, zajedno s društvenim mrežama uvest će im se obveza uklanjanja komentara i sadržaja koji šire govor mržnje. Međutim, ako zakon bude nedorečen, otvara se prostor mnogim manipulacijama, pa će tako, recimo, umjesto čekanja da neki portal obriše sporne komentare, biti vrlo lako zatvoriti sam portal, na način da mu odrapi drakonska kazna. Vidjeli smo kako su, zahvaljujući organiziranim napadima skupine korisnika, na Facebooku «pale» mnoge stranice i grupe, a zamislite što će se tek dogoditi kad se takva i slična pitanja urede zakonom i dođu u nadležnost institucija, koje će opet reagirati sukladno interesima politike.
Dakle, zakon o suzbijanju govora mržnje definitivno je potreban, ali ga treba kvalitetno odraditi, kako bi se mogućnosti manipulacije svele na najmanju moguću mjeru.
No, ako pogledamo što se jučer događalo na javnom panelu u Vernu (prenosi Poslovni), nema previše prostora za optimizam. Glavna tema panela su bile lažne vijesti, a novinari i komunikolozi koji su na njemu sudjelovali, iznijeli su neke nove detalje. Tako smo sada doznali da su lažne vijesti, prema naputku Vijeća Europe, podijelili u tri kategorije: «nenamjerne pogrešne informacije», «dezinformacije» i «točne informacije koje se plasiraju s namjerom nanošenja štete»
Ova treća je posebno bode oči jer ne samo da ostavlja prostor manipulacijama, već u startu daje mogućnost proglašavanja istine lažnom viješću ako vam iz nekog razloga ne odgovara. Treba li uopće raspravljati o implikacijama ovakve klasifikacije? Ako kažem da je Samsung bolji mobitel od iPhonea, hoće li Apple moći reći da mu time nanosim štetu? Isto vrijedi i obrnuto, ili pak da je OnePlus bolji od Samsunga, kao i bilo koja permutacija s uključenim ostalim brandovima. Ovo sada možda zvuči glupo, ali čemu onda takva klasifikacija? Na kojim će se poljima primjenjivati i na koji način implmentirati?
Problem Applea i Samsunga je zapravo benigan kad u priču ubacimo političke teme. Prema klasifikaciji Europskog vijeća lažna vijest bi izgledala ovako: "Wikileaks objavio dokumente koji dokazuju da su SAD financirale i naoružavale sirijske teroriste". A istinita vijest bi po njima vjerojatno trebala zvučati ovako: "SAD su naoružavale sirijske pobunjenike koji se bore protiv brutalnog diktatora". Ako netko objavi drukčije, vjerojatno će riskirati kazneni progon, iako je zahvaljujući internetu, većini postalo jasno što se događa u Siriji.
Ovo su samo neka od pitanja koja si moramo postaviti kod donošenja ovakvog zakona.
Još su svježa sjećanja na procurjele mailove Hillary Clinton, iz kojih je postalo razvidno da su SAD posredno financirale teroriste, no nikome nije palo na pamet sankcionirati kreatore takve politike, već one koji su tu politiku raskrinkali. Do prije dvadeset i kusur godina, sankcioniranje novinara umjesto kreatora problema, bilo je obilježje totalitarističkih režima, dakle upravo onih protiv kojih se demokracija velikim žarom deklarativno bori. Već na primjeru Wikileaksa smo mogli vidjeti da je kako to funkcionira, a novi zakon bi takve stvari mogao sankcionirati, čime bi se izbjegla potreba za lažnim optužbama npr. Assangea, dok bi diskreditacija i ridikulizacija, koje su inače folklor pratnja političkim zviždačima, postale suvišne.
Iako se mogu složiti s dobrim dijelom iznesenih stavova na panelu, ne mogu se oduprijeti dojmu da se i ovaj naš mali medijski prostor priprema za snažnu regulaciju koja se tek treba dogoditi. U oko posebno upada sugestija sadržana u sljedećoj rečenici: «Zbog manjeg broja novinara u redakcijama, PR-ovci moraju proizvoditi skoro gotove vijesti i tu je njihova odgovornost u pripremi sadržaja, zbog čega sve više vremena ulažu u istraživanje tema i njezinu pripremu”.
Znači, živimo u demokraciji u kojoj će PR-ovci medijima servirati gotove vijesti? Molim da me netko demantira ako je ovo bila šala.
Ovdje na Mob.hr-u nerado objavljujemo PR tekstove, koji inače svakodnevno stižu na naše e-mail adrese, i to zato jer bi uglavnom vrijeđale inteligenciju prosječnog čitatelja portala. No, one su zapravo benigne jer su iz tehnološkog sektora, a s obzirom na šablonu, mogu samo zamisliti kako će medijski prostor izgledati ako PR-ovci budu pisali gotove vijesti za rubrike politike i ekonomije, i kako će utjecati na publiku koja će ih konzumirati.
Isto tako, u kontekstu lažnih vijesti u pitanje su opet dovedeni - temelji demokracije, po uzoru na izjave francuskog predsjednika. Tako smo saznali da «sadržaj koji se bez provjere objavljuje preko društvenih mreža vodi ka urušavanju temelja demokracije, a jedan od tih temelja su i pravilno informirani građani». Je li ovo samo nesmotrena izjava ili smišljeno skrojena formulacija, ne znam, ali mi i dalje nije jasno kako će lažne vijesti srušiti demokraciju, dok mi pojam «pravilno informirani građani» budi duhove, zatvorene u boce krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ako su makedonski milenijalci zaslužni za poremećaj u američkom biračkom tijelu, onda se treba zapitati kakvo je to biračko tijelo i kakav je to sustav kojeg može poljuljati grupa internetskih švercera u lovu na klikove. Logika nalaže se iza svega kriju mnogo mračniji planovi, a to je dodatno dokidanje sloboda i povećanje kontrole interesnih skupina nad sustavom informiranja.
Još jednom ponovimo pitanje: Ako će se zakonom urediti klasifikacija lažnih vijesti, tko će biti arbitar koji će odlučivati što je istina, a što ne? Hoće li to biti neki novi narodni komiteti, politički komesari ili ministarstvo istine iz Owellove 84? Ako iznesemo istinu u svrhu nanošenja štete nekome, tko će biti taj koji će odlučivati što je šteta? Je li istina zbog toga lažna vijest? Jesmo li upravo dobili verbalni delikt 2.0?
Kako će internet izgledati sutra? Hoćemo li imati slobodan protok informacija ili ćemo objavljivati PR nebuloze? Uključimo se na vrijeme u javnu raspravu i pokušajmo doprinijeti sprječavanju ukidanja slobode u koju se svi tako vatreno kunemo.
