Ovom tekstu možda nije mjesto na blogu o mobilnim komunikacijama, no s obzirom da se nijedan od mainstream medija vjerojatno neće upustiti u ovakvu tematiku i podrobnije analiziranje novih trendova, pokušat ćemo objasniti zašto je dolazak jednog servisa poput Ubera toliko važan i zašto možda upravo sada živimo u vremenu velikih promjena, kako u tehnološkom, tako i u ekonomskom smislu.
Udarna vijest koja ovih dana hara hrvatskim ICT prostorom je mogući dolazak Ubera u Hrvatsku (i Srbiju). Za one koji ne znaju, Uber je, pojednostavljeno rečeno, P2P (Peer-to-peer) servis za traženje, organiziranje i ponudu usluga prijevoza osobnim automobilima. Za razliku od klasične Taxi usluge, kod Ubera i sličnih servisa naglasak je na tehnologiji koja omogućuje trenutnu razmjenu informacija, lociranje i dostupnost slobodnih automobila, naručivanje prijevoza i ono najvažnije - plaćanje manjih troškova s jedne i zarađivanje s druge strane. Sve se organizira putem aplikacije na mobilnim uređajima, koji su sada, eto, više-manje dostupni svima.
Jasno, i taksisti su sada elektronski organizirani, no u odnosu na Uber postoji jedna bitna razlika. Taksi usluga je, kao i općenito sva ekonomija, centralizirana. Ovaj pojam će se mnogima u ovom trenutku učiniti zbunjujućim, pa zato krenimo redom. Taksi usluga funkcionira tako što postoji vlasnik taksi servisa koji upravlja kompletnim voznim parkom i radnom snagom. Dakle, kompletan sustav je centraliziran. Svi vozači odgovaraju "centrali" i od nje primaju plaću. Ideja Ubera i drugih P2P servisa je da se usluga decentralizira. Mobilni uređaji i adekvatan softver omogućuju trenutnu razmjenu informacija, što u startu predstavlja prednost u odnosu na tradicionalni taxi servis koji je trom, ne zato što je loš, već zato jer je vođen starom ekonomskom logikom, nije prilagođen novim izazovima i mogućnostima koje donosi tehnološki napredak.
Znači, korisnik Ubera i sličnih servisa traži, naručuje prijevoz i plaća onome tko ga želi prevesti od točke A do točke B vlastitim automobilom, a ono što je najvažnije, pritom zaobilazi posrednike koje inače nalazimo u tradicionalnom ekonomskom sustavu. Pored samog prijevoznika, novac od krajnjeg korisnika uzima i Uber kao tvrtka koja je sve organizirala, tako da nju svakako možemo nazvati centralom iz prethodnog paragrafa, no ukupna količina ruku koja vam se zavlači u džep je osjetno manja, kao i ukupan trošak prijevoza. Netko sada može povući pitanje poreza, no sam organizator, tj. tvrtka Uber, porez plaća u državi u kojoj posluje, tako da bi sve strane trebale biti zadovoljne. Oni koji nisu zadovoljni su taksisti i Taxi kompanije što je sasvim razumljivo, jer im Uber ispred nosa otima kruh. U nekim su državama Taxi udruženja toliko jaka, da su uspjela izlobirati zabranu Ubera, a najzvučniji primjer je Njemačka.
Potencijalni problem je što takvi vozači nisu licencirani i taksisti to s pravom navode kao nedostatak. Otvaraju se mogućnosti za šverc i manipulaciju, što na kraju može i negativno utjecati sve korisnike usluge. E sad, upravo tu je na potezu država koja takav način prijevoza treba zakonski regulirati. Na kraju krajeva, zašto ne bi i sadašnji taksisti sami postali Uber korisnici i zarađivali neovisno o "centrali", tj. vlasniku kompanije?
I čemu sad sva ova priča?
Uber je samo jedan primjer. Većina čitatelja ovog bloga pojam Peer-to-peer vjerojatno poistovjećuje s dijeljenjem datoteka preko neke od Torrent aplikacija, no sam pojam se koristi i u drugim domenama, a nedavno je izašao iz okvira cyber svijeta. P2P se može koristi i u ekonomiji (sharing economy), koja bi svakome trebala olakšati korištenje usluga, nabavku roba i pritom racionalizirati troškove.
Cilj P2P filozofije je da se svakom pojedincu olakša pristup robama i uslugama bez posrednika kao što su npr. banke ili kartične kuće. Usput spomenimo i Bitcoin kao alternativu tradicionalnim valutama, a glavna karakteristika mu je što nema državu nad glavom i centralnu banku koja ga izdaje. Naravno, postoji tu još mnogo prepreka i problema oko regulacije, no vremenom bi i to trebalo biti riješeno. Države i politički sustavi bi se trebali prilagoditi novim trendovima, no treba biti svjestan da će se nosioci stare paradigme svim silama boriti protiv, a posebice banke. Uz to što su banke sa svojim kapitalom temeljni nosioci poslovnog svijeta, kroz P2P servise u budućnosti mogu dobiti ogromnu konkurenciju, koja će svojim racionalnijim poslovanjem krajnjem korisniku generirati manje troškove i time im automatski oduzeti tržište.
Izlaskom P2P filozofije u stavrni svijet nastali su mnogi slični servisi, a neki od njih omogućuju čak i dijeljenje troškova letenja manjim zrakoplovima. Postoje servisi i za razmjenu mnogih drugih stvari, koji racionaliziraju, odnosno smanjuju ukupne troškove i upravo zato nailaze na otpor posotjećeg establišmenta koji je iznikao na pohlepi i profitu kao imperativu.
No ipak, internet tehnologija je ta koja je u startu omogućila praktički trenutnu razmjenu informacija, što je vremenom evoluiralo u mnogo kompleksnije stvari, a pametni telefoni koji su sada dostupni praktički svima, dodatno su ubrzali tijek događaja koji polako, ali sigurno mijenja lice ekonomije. Iz tog razloga će svako opiranje stare garde na kraju sasvim sigurno završiti njenim porazom, isto kao što je feudalizam štafetnu palicu svojedobno predao tada novoj paradigmi - kapitalizmu, koji je hranu i mnoge životne potrepštine učinio dostupne svima, a ne samo aristokraciji. Ako je u feudalizmu vlasništvo nad zemljom predstavljalo moć, da bi ju nakon industrijske revolucije prepustilo novcu kao takvom, kapitalizam bi istu tu palicu uskoro mogao predati nekom novom sustavu, što bi vremenom stvorilo potpuno novu paradigmu.
Da zaključimo, poanta decentralizacije ekonomije je u odvajanju individue od centara moći kao što su banke i velike korporacije, iza kojih u pravilu stoje oligarsi. To se može ostvariti na način da pojedinci umreženi uz pomoć tehnologije komuniciraju međusobno i razmjenjuju usluge i dobra mimo "centrale". Tvorci sadašnje ekonomske filozofije komerzijalizirali su doslovno sve, nametnuli sustav vrijednosti koji se ne smije dovoditi u pitanje i upravo zbog toga razmjenu dobara vide kao najveću prijetnju. Naravno, sadašnja P2P filozofija je daleko od idealne. Dosta toga će još trebati razraditi, mijenjati i prilagođavati, ali je činjenica da se dostupnošću tehnologije svima, stvari drastično mijenjaju, a to bi na kraju moglo rezultirati time da razvoj generiran kapitalom, tj, novcem, presudi njemu samom. Ovdje opet dolazimo do matre o revoluciji koja jede svoju djecu.
Znači, u nekoj ne tako dalekoj budućnosti moglo bi doći do promjene sustava vrijednosti, gdje samo posjedovanje novca ne bi predstavljalo moć, već bi tu ulogu preuzela informacija, odnosno prenošenje iste pomoću tehnologije temeljene na znanju. Oprostite mi na optimizmu, ali možda nova paradigma pobijedi pohlepu koja trenutno vlada u ovoj i možda na kraju i samo čovječanstvo bar malo evoluira, analogno dosadašnjim promjenama u vidu prelaska iz robovlasničkog, preko feudalnog u kapitalističko društvo.
Na kraju krajeva, ekonomski sustav kakvog poznajemo danas temeljen je na eksponencijalnom rastu koji je dugoročno neodrživ, potrošnja resursa je enormna i nerazumna, a sve to možemo zahvaliti dosadašnjoj centralizaciji moći, bilo u proizvodnom, uslužnom ili financijskom sektoru. Možda je upravo P2P filozofija ključna u prelasku na novi, pravedniji sustav, koji će u konačnici racionalizirati poslovanje i smanjiti nepotrebnu potrošnju.
P2P ekonomija, odnosno servisi koji ju čine, dobar su početak i nadamo se da ćemo imati priliku svjedočiti navedenim promjenama. S obzirom na brzinu kojom se tehnologija razvija, novo doba bi moglo doći i prije nego mislimo, naravno, pod uvjetom da prije toga ne ostanemo bez resursa ili se ne uništimo u nuklearnom holokaustu.
