Trebamo li se pripremiti na život bez nadogradnji na nove verzije Androida?



Od zadnjeg Googleovog javljanja po pitanju udjela pojedine verzije Androida u ukupnom broju uređaja, situacija u korist Nougata donekle se popravila. S 1,2% u siječnju, ova brojka je narasla na 2,8% u veljači, što je značajan skok, no ukupan udio i dalje je mizeran s obzirom da ga je Google učinio dostupnim prije otprilike pola godine.

Tako je Nougat ponio neslavnu titulu najsporijeg kad su nadogradnje u pitanju, a situaciju dodatno pogoršava činjenica što su neki proizvođači svoje nove uređaje lansirali s Marshmallowom čak i nekoliko mjeseci nakon dostupnosti Nougata.

Ovdje i ne možemo toliko kriviti kineske proizvođače uređaja s MediaTekovim procesorima, što je objektivna poteškoća, jer je velik dio onih kojima nadogradnja kasni zapravo stigla iz Qualcommovog tabora.



Vidjeli smo da je Google u više navrata pokušao utjecati na proizvođače kako bi što brže izdali nadogradnje za svoje uređaje, no nijedan od njih nije urodio plodom, a projekt Android One, koji je pod njihovom izravnom kontrolom, nije se proširio izvan relativno siromašnih azijskih tržišta.

Kakva je sudbina nadogradnji, teško je prorokovati, ali ne bih se začudio da se kroz koju godinu uvede neko nepisano pravilo da uređaji uopće ne dobivaju nadogradnje, već da ostanu na onoj verziji na kojoj su i proizvedeni. Već sada imamo sličnu situaciju s mnogim uređajima iz nižeg cjenovnog razreda, a ako se ovaj trend nastavi, isto možemo očekivati i za srednji, čak i neovisno o proizvođaču procesora.

Naime, brzina lansiranja novih modela sada je višestruko nadišla brzinu prilagodbe novih verzija Androida. Cijena proizvodnje je dodatno smanjena i proizvođačima se jednostavno ne isplati ulagati u nadogradnje. Logičnije im je izbaciti novi model, koji će, eto, koristiti onu verziju Androida koja se u tom trenutku zatekla kao aktualna ili će čak izbaciti stariju, ukoliko im novi čipset nije dovoljno stabilan.



Ne bih želio biti zloguki prorok, ali možda se treba pripremiti na ovakav scenarij. Kupite novi smartfon i koristite ga, recimo, godinu ili dvije. U tom razdoblju je vrlo mala vjerojatnost da će se pojaviti neka aplikacija koja neće raditi na starijoj verziji Androida, tako da praktički ništa ne gubite ako ne dobijete nadogradnju, a istovremeno imate stabilniji operativni sustav. Naravno, manje nadogradnje, pogotovo one sigurnosne, i dalje bi stizale, ali u okvirima postojeće verzije OS-a. Naime, i sada je čest slučaj da je nova verzija nestabilnija od stare, zbog čega se nadogradnje često povuku, a uređaji, da bi radili ispravno, vrate na staru.

Nadogradnje na novije verzije Androida bi tako mogle postati ekskluziva za skuplje modele, koji bi trebali durati i tri godine, kada i objektivno dolazi vrijeme za kupnju novog. Možemo mi sada pjevati da to ne želimo i da je to prisiljavanje na kupnju novih modela od strane proizvođača, ali Bože moj, živimo u sustavu u kojem je profit glavni generator napretka, a eksponencijalni rast praktički jedini jamac stabilnosti.

Koliko je ovaj sustav dobar ili loš, ostavit ćemo za neku drugu, možda filozofsku raspravu, ali je bilo pitanje vremena kad će se generiranje profita početi ostvariti iz novih resursa, a taj je u ovom slučaju prisiljavanje kupaca na što češće ulaganje u novi hardver.

Naravno, ovaj scenarij se ne mora nužno ostvariti, ali događaji u posljednjoj godini upućuju upravo na njega. Možda Google smisli neki novi način da proizvođače prisili na ažurnost, a možda neki proizvođači ponovo kopiraju Apple, za kojeg se već neko vrijeme špekulira da namjerno usporava opći napredak svojih uređaja kako bi se industrija održala na dulji period.