Umjetna inteligencija (AI) upravo prolazi kroz svojevrsnu adolescentsku fazu razvoja. Snažna je, ambiciozna, sposobna za zadivljujuće stvari, ali sve češće nailazi na prepreke koje usporavaju njezin daljnji napredak. Dio analitičara tvrdi kako je rast AI-ja zaustavljen zbog ograničenosti podataka, problema s povezivosti ili nedostatka računalne snage.
No, stvarni razlog mogao bi biti jednostavniji: AI kakav danas poznajemo nema sposobnost istinskog razumijevanja korisnika. Iako može munjevito obrađivati informacije, generirati fotorealistične slike i stvarati tečan tekst, umjetna inteligencija još uvijek nema razvijenu emocionalnu inteligenciju.
Drugim riječima, AI ne zna prepoznati je li korisnik frustriran, je li mu dosadno ili je možda iscrpljen. Ne zna kada je pravi trenutak za zaustavljanje, dodatno objašnjenje ili promjenu pristupa. Kako se AI sve više primjenjuje u emocionalno osjetljivim područjima poput obrazovanja i zdravstva, ova emocionalna „slijepa točka” postaje ozbiljno ograničenje.
Prijelaz s logičkog na emocionalno razumijevanje
Možda sljedeći značajan napredak umjetne inteligencije neće doći kroz veće količine podataka ili brže procesore, već kroz sposobnost AI-ja da prepozna i reagira na ljudske emocije i ponašanja. Budući da emocionalno adaptivni AI neće samo „čitati“ upute korisnika, nego će moći „pročitati prostoriju“ u kojoj se korisnik nalazi.
Kombinacijom analize izraza lica, praćenja pogleda, proučavanja obrazaca ponašanja te analize fizioloških signala, nova generacija umjetne inteligencije trebala bi biti sposobna zaključiti kako se osoba osjeća te prilagoditi svoju komunikaciju. Rezultat je AI koji zna kada treba potaknuti korisnika, a kada se povući, odnosno kada je korisnik spreman učiti ili je preopterećen informacijama.
Ova promjena s reaktivne logike na emocionalnu svjesnost mogla bi napokon odvesti AI iz adolescencije u zrelu fazu.
Zašto sama inteligencija nije dovoljna
Umjetnu inteligenciju često ocjenjujemo po superlativima: najnoviji modeli, brži odgovori, pametniji zaključci. Međutim, u utrci za veličinom modela, zaboravili smo temeljni element, ljudski kontekst. Model koji je deset puta veći ne jamči nužno i bolje odgovore ako nije u stanju shvatiti kada je pogrešno interpretirao pitanje ili kada korisnik gubi strpljenje te treba empatiju.
Logična točnost odgovora ne znači automatski i korisnost u određenom trenutku. Kada AI primjenjujemo u područjima gdje je emocionalni kontekst presudan, poput nastave ili zdravstvene skrbi, sama inteligencija nije dovoljna. Na primjer, algoritam može vrlo brzo preporučiti film temeljem prethodnih navika korisnika, no to ne znači da zna što je korisnik spreman gledati upravo u tom trenutku.
U obrazovanju razlika između uspješnog učenika i onog koji odustaje često nije u količini informacija, već u pravodobnoj reakciji i razumijevanju trenutka kada učenik postaje preopterećen. Slična situacija vrijedi i u mentalnom zdravlju, gdje je pravovremena emocionalna podrška često važnija od same informacije ili savjeta.
Emocionalna prilagodba kao sljedeći veliki korak
Sljedeći ključni napredak u razvoju umjetne inteligencije neće biti temeljen na većim modelima ili snažnijim algoritmima, već na emocionalnoj prilagodljivosti i kontekstualnoj svjesnosti. To će omogućiti AI-ju da u stvarnom vremenu prati emocionalne i fiziološke reakcije korisnika, ako mu korisnik to dopusti.
Slično kao što Apple Watch prati otkucaje srca ili obrasce spavanja te daje personalizirane zdravstvene uvide, emocionalno adaptivni AI mogao bi pratiti suptilne ljudske signale: treptanje koje ukazuje na umor, mikroizraze koji otkrivaju zbunjenost ili pokrete očiju koji sugeriraju ometenost.
Kombinacijom senzora i naprednih modela, AI će biti u stanju povezati emocije i raspoloženja s biometrijskim podacima te tako stvoriti holističko razumijevanje korisnika.
Emocionalna inteligencija kao temelj budućnosti
Vjerojatno ste već naišli na teze o postojanju raznih vrsta inteligencije kod ljudi. Osim logičko-matematičke, postoji socijalna, emocionalna i mnoge druge vrste inteligencija. Upravo to sada predstavlja ključnu prekretnicu za AI modele, čija se inteligencija još uvijek temelji isključivo na logičkom pristupu, što je svojstveno računalnima.
Tako bi AI u budućnosti trebao imati sposobnost reagirati na individualne emocionalne signale, jer mogla koristiti anonimno prikupljene podatke o emocionalnim i obrascima ponašanja. Ovi skupni podaci mogli bi značajno unaprijediti velike jezične modele poput ChatGPT-a, čineći ih u osnovi ljudskijima u svojim odgovorima i zaključcima.
Emocionalno adaptivni AI moći će se moći prilagoditi korisnicima u hodu, dakle ponoviti korak, pojednostaviti složene pojmove ili jednostavno napraviti pauzu.
Budućnost umjetne inteligencije ne leži samo u bržim procesorima i većim bazama podataka. Dakle, pravi iskorak neće biti u tome koliko AI zna, već u tome koliko dobro poznaje nas.
