U digitalnim trgovinama poput Google Play Storea, oznaka "Besplatno" nekoć je bila obećanje. Danas je sve češće samo mamac. Mnogi korisnici postaju žrtve "freemium" modela koji se pretvorio u vlastitu suprotnost – sustav dizajniran ne da ponudi vrijednost, već da je postupno ukida dok korisnik, isfrustriran, ne plati.
Problem nije u plaćenim aplikacijama. Nema ničeg spornog u plaćanju alata koji smatrate korisnim. Problem nastaje kada se aplikacije agresivno reklamiraju kao besplatne, samo da bi svoje korisnike zarobile u labirintu stalnih pokušaja prodaje, zaključanih funkcija i namjerno pogoršanog korisničkog iskustva.
Najočitiji primjer ove erozije su aplikacije koje su godinama gradile bazu korisnika na temelju izdašnog besplatnog plana, da bi ga zatim, jednom kad su korisnici postali ovisni, sustavno uništile.
Duolingo, nekoć hvaljena platforma za učenje stranih jezika, savršen je primjer. Godinama je besplatni model funkcionirao na sustavu "srca", gdje bi korisnik gubio živote ako bi griješio. Novi "sustav energije" fundamentalno je promijenio igru. Sada korisnik gubi energiju svakom vježbom, bez obzira na točnost. Rezultat? Čak i najbolji mogu vježbati tek nekoliko minuta prije nego ih aplikacija prisili na pauzu ili, naravno, plaćanje.
Sličnu putanju prošao je CapCut, alat za uređivanje videa. Korisnici su ga preporučivali kao ultimativni besplatni editor, sve dok ključne, pa čak i esencijalne značajke nisu zaključane iza pretplate. Automatski generirani titlovi postali su "premium". Uklanjanje vodenog žiga, nekoć standard, sada se plaća.
Evernote, nekadašnji div u svijetu produktivnosti, drastično je pogoršao svoj besplatni plan. Nakon što su 2023. ograničili besplatne račune na samo 50 bilješki i jednu bilježnicu, 2024. su uveli ograničenje na samo jedan uređaj. Besplatni plan više nije funkcionalan proizvod; postao je neupotrebljivi demo.
Druga, još perfidnija taktika, odnosi se na aplikacije koje se od početka lažno predstavljaju. Korisnik, tražeći rješenje za specifičan problem, preuzima aplikaciju s oznakom "Besplatno", samo da bi otkrio kako je njena osnovna funkcija zaključana.
Jedan od primjera nalazi se u kategoriji zdravstvenih aplikacija. Medisafe, aplikacija za praćenje uzimanja lijekova, reklamira se kao besplatna, no u opisu ne ističe ključno ograničenje: besplatna verzija dopušta unos samo dva lijeka. Korisnik koji treba pratiti samo dva lijeka vjerojatno ni ne traži takvu aplikaciju.
Sličan scenarij događa se s aplikacijama za praćenje zdravlja kućnih ljubimaca, gdje je besplatni plan često ograničen na samo jednog ljubimca. Frustracija ne proizlazi iz postojanja pretplate, već iz namjernog skrivanja ključne informacije koja bi korisniku uštedjela vrijeme.
Ovakva praksa ne bi bila moguća bez platformi koje ih toleriraju. Oznake u Google Play Storeu, poput "Sadrži oglase" i "Nudi kupnje putem aplikacije", postale su gotovo beskorisne.
One ne prave razliku između aplikacije koja nudi kozmetičke dodatke i aplikacije čija je osnovna funkcionalnost zaključana. Ne možete znati je li kupnja jednokratna donacija developeru ili mjesečna pretplata bez koje je aplikacija beskorisna.
Korisnici su prisiljeni oslanjati se na recenzije kako bi otkrili istinu, što je jasan znak neuspjeha sustava etiketiranja.
Ironično, postoje aplikacije koje dokazuju da monetizacija ne mora biti neprijatelj korisnika.
-
Transparentnost: Aplikacije poput Health Sync ili Pushover su prilično iskrene. U opisu jasno navode da nude besplatno probno razdoblje (npr. tjedan dana ili 30 dana), nakon čega je potrebno jednokratno plaćanje ili pretplata. One poštuju korisnikovo vrijeme.
-
Poštena podjela: TickTick, popularna "to-do" aplikacija, ima izvrstan besplatni plan koji zadovoljava potrebe većine korisnika. Pretplata je usmjerena na "power-usere" kojima trebaju napredne funkcije (poput prikaza kalendara), a ne na cijeđenje osnovnih korisnika.
-
Podnošljivi besplatni plan: Spotify je, unatoč tome što je servis za streaming, uspio poboljšati svoj besplatni plan do razine podnošljivosti. Iako s oglasima, korisnik i dalje može koristiti temeljnu uslugu. To gradi lojalnost i osigurava da će se korisnik vjerojatno vratiti na pretplatu kada mu budžet to dopusti.
Regionalno prilagođene cijene također igraju ogromnu ulogu u tome mogu li korisnici uopće podržati developere, čak i da to žele.
Kada tvrtka poput IFTTT-a drastično smanji broj besplatnih "appleta" i time natjera korisnike na "kupnju iz ogorčenja" (grudge purchase), ona možda dobije kratkoročni prihod, ali trajno gubi povjerenje i lojalnost.
Kao korisnici, jedini alat koji imamo je prelazak na alternative i nagrađivanje onih tvrtki koje posluju transparentno. No, stvarna odgovornost leži na "čuvarima ulaza" poput Googlea i Applea. Oni moraju postrožiti pravila i zahtijevati da aplikacije jasno i unaprijed komuniciraju koja su stvarna ograničenja njihovih "besplatnih" planova.
Dok se to ne dogodi, oznaka "Besplatno" ostat će samo alat za trošenje našeg vremena i testiranje našeg strpljenja.
