Jer osamdesete su bile godine kad smo stalno pričali... Na telefon. U to vrijeme svaka je kuća, dobro ne baš svaka, imala po jedan telefon, koji bi bio smješten u hodniku, predsoblju ili u nekom trećem neutralnom dijelu stana. Kad ste telefonirali, cijeli hodnik je bio vaš. Predstavljao vaš osobni prostor. Kad bi netko iz jedne sobe morao otići u drugu ili na wc, bio bi prisiljen narušiti vašu privatnost. U tom trenutku se stišavate da klasificirane informacije kojim slučajem ne dođu do ušiju ostalih ukućana.
Meni kao klincu tada nije bilo jasno zašto telefon nije smješten u, recimo, špajzi. Idealan prostor za telefoniranje. Ništa manji od javne telefonske govornice, a realno nudi veću razinu privatnosti od hodnika. OK, možda zato jer bih tijekom razgovora pojeo sve kekse i ispraznio teglu kiselih krastavaca. Ovaj problem je kasnije riješen pojavom bežičnih telefona, ali tada smo već imali mobitele.
Ne čujem te, čekaj da okrenem nulu
Tih godina, kad bi zazvonio telefon, za dizanje slušalice su bili zaduženi stariji ukućani. Djeci je pristup tom uređaju uglavnom bio zabranjen ili ograničen, odnosno pod strogim nadzorom. Uostalom, s kime bi djeca pričala na telefon, osim eventualno s bakom u udaljenom gradu ili selu, da joj lažu kako su dobra u školi ili iz pristojnosti upitaju za napredak heklanja onog šarenog pulovera.
Ako ste pak bili adolescent, telefon je već predstavljao koristan alat. Ipak, ako biste nazvali nekog svog vršnjaka, naravno, javila bi se njegova mama. Ili tata. Ili strina. Uglavnom netko odgovoran. Ali bilo bi jako nepristojno da ste tada rekli samo „dobar dan, trebam Šimu“. Prvo ste s tom starijom odgovornom osobom trebali malo prodivaniti o njezinom zdravlju, o vremenskim prilikama ili o kućnom ljubimcu. Ako bi se javio brkati tata s dubokim glasom, sasvim logično je bilo pokrenuti priču o najnovijem modelu bušilice.
I tako nakon par minuta mlaćenja prazne slame, napokon ste dobili Šimu, kojeg ste upitali kad će izaći van na igralište. Razgovor sa Šimom u pravilu bi trajao par sekundi, jer telefonski impulsi su skupi, a plaće uvijek male. I uvijek je kriza.
Devedesete
Dragi moj Marijane Bane, da si napisao pjesmu „Devedesete“, bilo bi daleko više materijala za moju obradu od onog jednog stiha u uvodu ove vikend umotvorine. Dolazak ere mobilnih telefona iz temelja je promijenio, ne samo način, već i kulturu razgovora i komunikacije. I ne samo komunikacije, već i lijepog ponašanja. Stigla su neka nova pravila.
Ipak, početak mobilne ere mnogima je ostao u ne baš najboljem sjećanju.
S obzirom da su si tada mobitele mogli priuštiti samo imućni poslovni ljudi, dileri i makroi, njihovo korištenje je poprimalo negativnu konotaciju. Vidi onog lika s mobitelom. Šta glumi? Pa onda one futrole okačene o remen. Izgledali su kao Komandant Mark s kuburom u fišekliji.
Krajem tog nesretnog desetljeća gabariti mobitela postaju manji, a padaju im i cijene, tako da si ih mogu priuštiti sitna buržoazija i kulaci.
Ali avaj, iako su se mobiteli smanjili, buka je ostala. Kako ona koju je proizvodila zvonjava samog uređaja, tako i urlanje njegovog vlasnika koji bi se uživio u razgovor. Istina, signal je tada bio relativno loš pa ste u mnogim slučajevima uistinu morali vikati da bi vas sugovornik razumio.
Millenium bug
Otprilike na prijelazu stoljeća i tisućljeća u naše krajeve stižu SMS poruke. Doduše postojale su i puno ranije, ali ih vaš najdraži operater iz nekog samo njemu znanog razloga nije htio uvesti, da bi ih u nekom trenutku ponudio po bolesnoj cijeni od jedne kune za komad. U to doba je litra dizela koštala niti tri kune.
Dolaskom drugog mobilnog operatera situacija se iz temelja mijenja. To je već doba Nokije 3310 i kod mnogih početak mutacije palca zbog sumanutog tipkanja.
Iako ograničene na 160 znakova, SMS poruke su postale iznimno popularan vid komunikacije među mlađom populacijom.
Stariji su i dalje pružali otpor. Pošalješ ćaći poruku, on te nazove. I pila.
Spomenuto doba zapravo predstavlja prekretnicu u evoluciji. Homo sapiens počinje shvaćati da je bitno prenijeti informaciju, a ne pričati Markove konake, samo da bi se dogovorio za kavu, ručak ili dejt.
S druge strane, u poslovnoj korespodenciji SMS je u to vrijeme bio smatran neozbiljnim. Ako niste imali računalo spojeno na internet i e-mail, tipkanje SMS poruka poslovnom partneru ili ne daj Bože šefu, znalo je za sobom povlačiti određene rizike.
Kad bi se pak dogodilo da šef zaposleniku putem SMS-a poruči da je dobio otkaz, ta bi vijest danima visjela na naslovnicama dnevnih novina.
Isto vrijedi i za prekide romantičnih veza. „Zamislite. Poslala mu je SMS da prekida s njim“. Naslovi poput ovog krasili su i najozbiljnije medije, čak i one koji su se pretvarali da nisu tabloidi, a u vrijeme Božića udarna vijest na televiziji bi bila koliko je milijuna SMS čestitki poslano.
I tada nastupa dekadencija. Masovno korištenje alata za prijenos informacija, u ovom slučaju SMS-a, rezultiralo je ispraznim generičkim čestitkama. Ovaj se narodni običaj održao i do danas. Jedino gore od jednom natipkane i na 100 brojeva poslane poruke su HTML e-mail čestitke u biznis komunikaciji. Ista ona poslovna kultura koja je ismijavala SMS-ove, počela je poslovnim partnerima slati generičke čestitke. Jer eto, ne da nam se tipkati čestitku svakom posebno, a i da vidite kako je naš grafički dizajner stručno nasrao djeda mraza odmah pored velikih slova koje vam žele sreću i zdravlje.
Sve je otišlo u oblak
Pojavom mobitela s ekranima u boji i stalnom internetskom vezom, tamo negdje krajem prvog desetljeća novog milenija, SMS je izgubio bitku od mobilnih verzija ICQ-a, Yahoo! Messengera, MSN-a, Google Talka i ostalih.
Šira dostupnost interneta omogućila je da ste stalno povezani i da onaj s druge strane čak vidi da tipkate. Takav prizor je bio jednako nestvaran kao e-mail na mobitelu par godina ranije. Oni koji si mobitele nisu znali podesiti za tu disciplinu, nerijetko su dobivali SMS poruke sadržaja „Imate e-mail“.
Ovaj nerazmjer poznavanja mogućnosti korištenja e-maila rezultirao je i novim frustracijama. Oni koji ne znaju naštimati da se mail pošalje, recimo sutra u 8:00, hladno ga šalju u ponoć, tj. kad su ga natipkali, rezonirajući nema veze, žrtva će ga vidjeti tek sutra kad upali komp. To bi bio slučaj da još uvijek živimo u doba kad mobiteli nisu stalno spojeni na Internet ili da ih gasimo po noći kao u stara dobra vremena. Kad su baterije trajale po tjedan dana.
Negdje u to doba i operateri uviđaju da više ne mogu derati jarca na porukama pa polako uvode podatkovne pakete. Era WhatsAppa, Vibera i ostalih je mogla započeti.
I tako spomenute chat aplikacije i danas dominiraju našim životima, a kultura telefoniranja i dopisivanja u međuvremenu se još jednom promijenila.
Vjerojatno ste primijetili da mlađe generacije, rođene na internetu i odrasle s porukama, uopće ne doživljavaju pozive. Mojoj djeci, primjerice, mobitel je srastao s rukom, ali ako ih nazovem, nastupi šok. Does not compute.
Današnja omladina komunicira isključivo preko poruka i to nećete i ne možete promijeniti. Ako baš imaju previše toga za natipkati, poslat će vam glasovnu poruku. A tek to je pošast.
Ne zovi, nego tipkaj!
No, prije nego se dotaknem famoznih glasovnih poruka, želim artikulirati kako je generacija Z zapravo – u pravu. Danas, kad su poruke dostupne svima, i to po razumnim cijenama, zaista je glupo zvati za svaku pizdariju. Mnogi pripadnici moje (X) generacije još uvijek se drže one stare škole s početka priče i mlaćenja prazne slame o vremenskim prilikama, politici i utakmicama, da bi nakon toga u par sekundi sasuli jednostavno pitanje.
Pajdo moj, nemam ja vremena divanit o smislu života u svakom trenutku kad je tebi zgodno i kad te pukne onih pet minuta inspiracije. Ako ti nešto treba ili mi želiš priopćiti radosnu vijest, natipkaj poruku pa ćemo se čuti kasnije.
Istini za volju, to „kasnije“ se često odulji, a nekad ni ne nastupi, ali to je neka sasvim druga priča.
Forsiranje poziva u doba kad su poruke Bogom dane je i samokažnjavajuće. Nepotreban gubitak vremena. Ako za informaciju koja stane u jednu rečenicu posežete za pozivom, to me asocira na situaciju kad na bankomatu podignete plaću pa onda u trgovini plaćate kešom i pritom žonglirate onim kaotičnim kovanicama centi, trpajući ih u mješinicu.
Generacija Z poentira da je prije poziva pristojno poslati poruku, odnosno obavijestiti žrtvu o svojoj namjeri. Iako na prvu možda zvuči drsko, zapravo je najelegantnije sprečavanje kasnijih nesuglasica. Jer pravi problemi nastaju tek ako se razgovornom predatoru ne javiš na poziv.
„Zašto mi se nisi javio?“
„Nisam mogao u tom trenutku.“
„Vidio si da sam te zvao, zašto nisi nazvao kasnije?“
„Zaboravio sam.“
Nakon ovakvog odgovora, mogući su razni scenariji, ovisno o vašem odnosu i bliskosti s razgovornim predatorom. Ali što god vam kaže, vaš ultimativni šahmat bi trebao zvučati u stilu: „A zašto ti nisi poslao poruku?“
Ovo će razgovornog predatora vjerojatno stjerati u kut. Nema kud. Barem u toj epizodi, jer će do sljedeće zaboraviti i nastaviti po starom.
Ne terorizirajte glasovnim porukama
Dakle, pored razgovornih predatora, imamo i manijake koji teroriziraju glasovnim porukama. OK pajdo, otrpjet ću jednu ili dvije, i to samo ako je tvoj odgovor na moj kratki tekstualni upit predug za tipkanje. Ali ako mi je pošalješ iz čista mira, a nerijetko u trajanju od par sekundi, nemoj se čuditi ako je u sljedećih nekoliko sati ili dana ne preslušam.
Ali imamo i tipkače predatore. Neki žive u WhatsApp grupama, a vrijeme cvjetanja im je u vrijeme božićnih blagdana. Tada redovito mjutam sve grupe. Netko pošalje čestitku, nekad čak i kreativnu, ali onda krene „hvala također“, „i tebi i tvojima“.
Prava fešta nastupa kad krenu zahvale, i to svak' svakom. Sve kombinacije i permutacije uključene. Ako takva grupa sadrži samo 10-ak članova, ubrzo se toliko napuni srdačnim željama da je pokora samo otvoriti je, a kamoli čitati. Ili ne daj Bože odgovoriti nešto, jer u tom slučaju stiže još n+1 kombinacija sistema.
U analognom životu, paralelu možemo povući s čestitraima predatorima koji sa suprotne strane ulice mašu i viču sretan Božić, Nova Godina, Uskrs… i onda te grle i žvale, jer eto, red je.
Čak i potencijalno manje eksplozivne grupe nekad znaju postati naporne. Razrednica u roditeljskoj grupi vašeg osnovnoškolca pita „Tko ide na izlet?“ I onda se javi Smilja s porukom da „Luka ne ide“. Joško kaže da ne ide ni Sara, bolesna je. A Borna ima trening pa ne može.
Da ne ispadne da sam ja, zato što sam se prilagodio novim trendovima, ispred vremena, za kraj ovog današnjeg grintanja ću spomenuti i jedan dio novog bontona kojeg nisam u potpunosti uspio usvojiti.
Svi znamo da u određenim scenarijima moramo utišati mobitele i to nam ne pada teško. Ali novo doba traži da odete korak dalje. Zvukove mobitela pristojno je u potpunosti isključiti i ako ste u društvu s bliskim osobama. Generacija Z (i koja li već dolazi nakon nje?) nikad nije ni imala uključene zvukove za dojavu poruka i poziva. Osim kad je u pitanju YouTube i TikTok. To može na tuta forca.
Ako vam u društvu zazvoni mobitel, u mnogim očima ste, najblaže rečeno, boomer. Takva praksa se danas smatra nepoželjnom i nemojte se čuditi kad vas kasnije mnogi počnu izbjegavati. Kao spasonosno rješenje već neko vrijeme postoje melodije zvona koje imitiraju vibraciju, što je iznimno korisno kod uređaja sa slabim vibro motorom. U isto vrijeme ga čujete, a budni moralni čuvari novog bontona nemaju osnovu za optužnicu.
