Gotovo je, ljudi. Puko sam i ne mogu više. Ne mogu to više držati u sebi. Ne mogu ne reagirati čitajući savjete medija svih mogućih profila o tome - kako što manje koristiti mobitel. Slažem se da su mnogi postali zombiji i da ulicom hodaju zabuljeni u zaslone kao telad, dok im vozači automobila trube pokušavajući im spasiti živote.
Djeca imaju poseban problem. Pogotovo ona rođena u prošlom desetljeću, kad su pametni telefoni srasli, ne samo s dlanovima njihovih roditelja, već i dežurnih liječnika i medicinskih sestara za vrijeme njihovog dolaska na svijet.
Neki će reći da su pametni telefoni postali pošast, jer se ljudi manje druže, manje su fizički aktivni, manje čitaju knjige itd. Bla, kenj, truć… Ako mene pitate, sve je ovo u pravilu točno, no u mnogim slučajevima se radi o čistoj demagogiji. Da bismo ovo demistificirali, krenimo u ne tako davnu prošlost.
Kad sam ja bio mali (da, znam da zvuči boomerski), u slobodno vrijeme sam čitao Zagora, Alan Forda, Spidermana i mnoga strip izdanja iz tog doba. Što se tiče televizije, mi u Splitu smo imali tako nepovoljan geografski položaj da smo antenom na krovu hvatali samo 1. i 2. program TV Zagreba te RAI Uno i eventualno RAI Due. Stripovi su bili popularna vrsta zabave za djecu i omladinu, kao i TV program, koji je u to doba bio prilično siromašan, ali u mnogim sferama edukativan, za razliku od današnjeg.
Slično kao danas, i u to doba su se pojavljivali kritičari tadašnjih navika populacije. Razni stručnjaci i nestručnjaci pisali su knjige za samopomoć, nadajući se da će neki roditelj naletjeti na njegovo djelo u knjižari i – kupiti ga. U samu kvalitetu napisanog mnogi su se uvjerili kasnije, tj. kad su shvatili da se radi uglavnom o samopromociji uglavnom nadripsihologa, dok su nešto kvalitetniji radovi bili rijetkost.
Tako se sjećam jedne knjige iz koje su moji roditelji pokušavali naučiti kako bolje odgojiti svoje dijete, a među savjetima su bili i oni – kako školarca odvući od stripova, jer su isti - štetni po psihičko zdravlje potomstva. Kad sam desetljeće kasnije u podrumu pronašao ostatke te knjige, tj. one koje stranice koje miševi još nisu uspjeli pojesti, moram priznati da sam se dobro zabavio smijući se.
Nešto slično proživljavamo i sada. No, prije genijalnih savjeta raznih stručnjaka o tome kako se okaniti mobitela, svakako treba spomenuti i vrle krojače TV programa. Još tamo prije 2010., dok je još postojao analogni signal, tj. dok sam ja imao televizor, česta su bila izlijetanja novinara, voditelja i spikera o tome kako internet zaglupljuje mlade. Iako se s ovom konstatacijom generalno ne mogu ne složiti, intrigantno je iz čijih usta ona dolazi. – Iz televizijskih, halo!
Ako je ijedna pojava u zadnjih 100 i kusur godina zaglupila populaciju, to je televizija. Istini za volju, prije televizije bio je radio, a prije njega novine, koji su također imali svoju ulogu u širenju propagande, no televizija je sve to podigla na znatno višu razinu. Osim uobičajene političke i svjetonazorske, imamo i ekonomsku propagandu, tj. reklame (koje ne možete isključiti ad blockerom), a koje su kreirane tako da se često zapitam jesmo li zaista toliko retardirani da možemo popušiti tako jeftine marketinške trikove? Zapravo bih se dao kladiti da su TV reklame najzaslužnije za zaglupljivanje ljudi, neovisno o tome što podižu prodaju proizvoda koji se reklamira.
Dakle, TV urednici i novinari uglavnom misle da internet zaglupljuje ljude, da bi u jednom razdoblju, zbog promjena na tržištu, velik dio njih morao promijeniti radno mjesto i početi raditi – na internetu. U vihoru prohujalog vremena mnogi tiskani mediji su nestali, a oni koji su ostali, tiražu niti ne smiju istaknuti, pa su tako i novinari (po struci ili funkciji), a među njima isti oni stručnjaci s početka priče, počeli smišljati načine kako povećati čitanost, odnosno klikanost, jer. Bože moj, kako će redakcija isplatiti plaću ili honorar ako članak ne postigne određeni cilj.
I kao što smo u zadnjih desetak godina navikli, glavni adut takvih umotvorina su clickbait naslovi. S njima ne možeš pogriješiti, jer neovisno o tome što piše u članku, naslov je svoju svrhu ispunio. Jednom mi je palo na pamet da na ovom portalu za novogodišnju čestitku napišem naslov – „Stigla nova godina, provjerite koja“, no ne sjećam se više što me u tom naumu spriječilo.
Drugi način kako povećati čitanost, odnosno klikanost, su naslovi tipa 10 savjeta kako napraviti ovo, 12 savjeta kako poboljšati ono itd. Istina, u mnogim slučajevima radi se o korisnim savjetima za korištenje raznoraznih tehnologija i aplikacija, no kad pročitate naslov koji tu šablonu koristi za apstraktne teme poput savjeta za samopomoć, možda i shvatite da ste namagarčeni. Ili možda ne u tom trenutku, već kad počnete čitati. E sad, za one koji ni tada ne shvaćaju da se radi o čistom trashu, ili kako se to nekad zvalo šundu, dao sam si vremena da raščlanim neke stavke. Ne zato da vam pomognem, niti da diskreditiram pisce takvih nebuloza, već da nahranim svoj ego, koji je nakon svih ovih godina jednostavno povrijeđen količinom gluposti.
I tako kaže jedan novinar da isključimo obavijesti, jer nam odvlače pažnju s bitnih stvari. Ako je taj i takav tekst namijenjen djeci iz 1. osnovne, onda ću ga i ja potpisati, ali s obzirom na profil medija koji ga stavlja na naslovnicu, dade se zaključiti da nije baš tako, odnosno da vas pisac tih redaka jednostavno smatra idiotom. Naime, ako radite npr. u školi, dakle predajete na nastavi, sasvim je logično da ćete isključiti obavijesti, ili barem podesiti Do not disturb način. Nije nuklearna fizika. Isto vrijedi i za npr. zidare, jer gdje bi došli da između svake cigle koju stavljaju na zid vade mobitel i čitaju notifikaciju s Facebooka kako im je rodbina lajkala sliku s adventa.
Ako radim za računalom, obavijesti su mi sastavni dio posla. Naravno, sam određujem koja će mi zazvoniti ili vibrirati, odnosno čiju ću poruku pročitati, a čiju ignorirati. Ako to ne znate podesiti, odnosno na WhatsAppu stvoriti razliku između šefa i lika koji vas spama smiješnim slikama, budite sigurni da vam neće pomoći ni isključivanje obavijesti s npr. YouTubea, kao što stoji u savjetima „stručnjaka“.
Drugi čest savjet stručnjaka za tehnološku samopomoć je uključivanje kontrole vremena provedenog na uređaju. Da, ovo može biti korisno ako cijeli dan visite na društvenim mrežama, ali budimo realni. Ako na Facebooku u trenutku kad ste ispucali svoj screentime krene rasprava o još jednom oproštajnom koncertu Miše Kovača, zadnjim uspjesima nogometne reprezentacije ili slikama neke zgodne Instagram zvijezde, zar ćete zaista poštivati ranije definirano ograničenje?
Ovdje također podrazumijevam da ste odrasla i zaposlena osoba, ili barem odgovoran student. U slučaju djece osnovnoškolske dobi, želim vjerovati da su roditelji dovoljno odgovorni da im odmah po kupnji na uređaje instaliraju aplikacije preko kojih im prate aktivnost i kojima im ograničavaju vrijeme provedeno na mobitelu. O ovome zaista ne bi trebalo biti rasprave, ali znamo da nije tako.
No, kad smo već kod djece, nisu problem samo mobiteli. Što je s video igrama? Zapadni mediji su se nedavno sablažnjavali nad odlukom kineskih vlasti da se djeci ograniči konzumacija video igara na dva sata tjedno. Možemo raspravljati o načinima provedbe tog propisa, ali isto tako možemo biti prilično uvjereni da će to u Kini funkcionirati, za razliku od nekih drugih zemalja u kojima mulac igra Call Of Duty, dobije naboj testosterona, uzme očevu automatsku pušku, ili je kupi u obližnjoj trgovini, pa poubija pola razreda.
Još jedan način da si samopomognete kod korištenja mobitela je, pazi sad ovo, - ostavljanje mobitela kod kuće. Ovdje bi bio prikladan onaj „Seriously“ meme. Zar zaista ikad ostavljate mobitel kod kuće, osim ako ga nekim čudom zaboravite? Pa mobiteli i jesu izmišljeni da ih nosite sa sobom kako biste što dulje bili u kontaktu s ostatkom svijeta, odnosno kako biste ga u određenom trenutku koristili. Idete li na izlet u prirodu, ostavljanje mobitela kod kuće vam neće puno pomoći. Ako ste u dobrom društvu, ili uživate u cvrkutu ptica, na obavijesti s društvenih mreža koje vam u međuvremenu stižu u džep, nećete se ni obazirati. Niste još podesili različite zvukove za društvene mreže i mailove? To je realno puno veći problem od same ovisnosti mobitelu. Vaš mobitel ne dopušta proizvoljno podešavanje zvukova? Vrijeme je da ga zamijenite drugim.
Na koncu, taj isti izlet ne mora nužno teći kako ste planirali, pa će možda predah u hladovini uz društvene mreže doći kao svojevrsno osvježenje. Ili ne daj Bože da ste turist iz istočnoeuropskih zemalja na Velebitu ili Biokovu, naoružan samo japankama i bocom vode, kako ćete pozvati vrijedne HGSS-ovce da vas spase?
Jedan od novijih tekstova, koji bi u bivšoj Jugoslaviji sasvim sigurno bili oporezovani kao šund, savjetuje da čitate i da se družite s ljudima. Sve bi to bilo prihvatljivo da tekst nije pisan generički, odnosno da ne sadrži već n+1 puta prožvakane fraze o tome kako buljenje u ekran štetno, a čitanje korisno. Što ako ja na mobitelu čitam Šekspira? Ili Dostojevskog? Možda provjeravam domaći rad svog osnovnoškolca koji ga je upravo poslao da mu pomognem? Na kraju krajeva, što ako na mobitelu čitam upravo taj članak o samopomoći?
Vjerojatno se sjećate onog memea što je jedno vrijeme kružio internetom, a prikazuje natpis u kafiću da nemaju WiFi i nek' pričamo međusobno. E pa dragi samopomozitelji, posebice oni koji su odrastali prije interneta, što radite kad sami, ili čak u društvu, sjednete u kafić? Grabite novine. Dapače, u stanju ste se potući za njih. U ovakvoj situaciji iz objektivnih razloga razumijem penzionere, ali zar nije znakovito da nam savjete o buljenju u mobitel mahom daju upravo oni koji isto tako bulje u novine? U čemu je razlika?
Slične primjere bih sada mogao nabrajati satima, no smatram da sam i s nadrvljenim već dovoljno naporan. Možda je bolje da ovaj tekst uopće niste čitali, jer ste time samo povećali svoj screentime ili propustili prijenos saborske rasprave na jednom od programa nacionalne dalekovidnice.
