OnePlus 7 Pro – Mjesec dana kasnije [Osvrt]

Polako prolazi prvih mjesec dana otkako na dnevnoj bazi koristim novi OnePlus 7 Pro, pa rekoh sam sebi ajde da nadrvim malo o dojmovima koji nadilaze one u inicijalnoj recenziji.

Uređaj kojeg sam do sada koristio kao primarni – Huawei Mate 20 Pro, ostaje u obitelji. Konkretno, ide u ruke pomlatku kao poklon za s odličnim uspjehom završen 3. razred osnovne škole. Znam, mogao sam biti i darežljiviji, recimo kupiti mu novi mobitel, ali spomenuti uređaj je u besprijekornom stanju, a budimo realni, još uvijek predstavlja sam vrh ponude, tako da se nema što žaliti. U svakom slučaju, dojmove nakon šest mjeseci korištenja istog, možete pročitati ovdje.

OnePlus 7 Pro sam počeo koristiti uglavnom zbog promjene. Nakon tjedan dana prilično mi se svidio njegov zaslon bez zuba i rupice, tako da sam se zaljubio na prvi pogled. Naravno, ovome je doprinijela i nevjerojatno lijepa matirana plava boja kućišta.

Ono na što sam se morao malo priviknuti je veličina, budući da je vidljivo veći (i teži) od Huaweija, no to je potrajalo doslovno nakon sati. Silikonska maskica koja dolazi u prodajnom pakiranju nije ga previše podebljala, ali je u određenoj mjeri prikrila atraktivnu plavu poleđinu. Istina, površina se i kroz maskicu presijava, ali opet ne toliko kao bez nje.

Jedna od meni osobno najdražih stavki na OnePlus uređajima je fizička tipka za isključivanje zvuka, odnosno uključenja vibracije ili potpuno tihog načina rada. Nalazi se na desnom boku i lako je dohvatljiva, no kao i na nekim prethodnim modelima, problem predstavlja to što je prelagana za pomicanje. Naime, pomični mehanizam tipke sastoji se od tri zone. Prva je normalni rad, druga vibracija, a treća potpuna tišina. Zbog mekoće mehanizma, često se dogodi da ju umjesto na vibraciju, nesvjesno pomaknem do kraja, dakle na potpuno tiho. Čak ni nakon mjesec dana još nisam dobio osjećaj dokle ju trebampalcem pogurati. Situacija je donekle lakša ako ne koristite zaštitnu maskicu, ali to vam nikako ne bih preporučio.

Polemike je bilo oko čitača otisaka prstiju i njegove brzine, pa da i taj dio dodatno razjasnimo. Iako je čitač optički, dakle pripada prvoj generaciji, brže reagira i od nekih ultrazvučnih, koji bi svakako trebali biti bolji. Pritom mislim na Samsungov na modelu Galaxy S10+. Istina, OnePlusov reagira brže, ali Samsungov je ipak precizniji i „hvata“ pod većim kutovima, dok s druge strane, brzina sama po sebi ovdje nije od presudnog značaja. Naime, OnePlus 7 Pro nema klasični Always On zaslon, tako da brzina čitača otiska prsta biva neutralizirana činjenicom što je prvo potrebno zaslon probuditi, bilo dodirom ili podizanjem, a to iziskuje dodatno vrijeme.

S druge strane na nedostatak pravog Always On zaslona sam se relativno brzo privikao, što ne mora nužno značiti da ćete i vi, tako da to i dalje ubrajam pod ozbiljne minuse.

Kad smo već kod zaslona, vjerojatno već znate da je OnePlus 7 Pro prvi OnePlus sa zakrivljenim rubom, što je, budimo iskreni, čisto pomodarstvo. Osim dizajnerske, ovakav zaslon nema apsolutno nikakvu svrhu, dapače, čak je manje ergonomičan i podložniji oštećenjima, no tu je, i na njega se morate priviknuti. Naravno, uvijek imate izbor kupiti uređaj s ravnim zaslonom, no sve je više proizvođača koji forsiraju ovaj trend, pa se i izbor polako smanjuje.

90 Hz?

Trudio sam se. Zaista sam se trudio uočiti razliku između 90 Hz i 60 Hz, ali nisam uspio. Ni u igrama, a kamoli u sučelju. Neke kolege i prijatelji se kunu da razliku u igrama primijete. Nemam im razloga ne vjerovati, ali takvi su rijetki. Uređaj od sada stalno držim na 60 Hz, a ako se razlika u ičemu primijeti, to je potrošnja baterije. Zato ponovimo još jednom, 90 Hz stopa osvježavanja je koristan evolucijski korak, ali u ovom trenutku nije presudna za kupovinu ovog uređaja, osim ako ste okorjeli gejmer s pilotskim vidom.

Glavni razlog zašto volim OnePlusove uređaje je sučelje, kojeg osim „čistoće“ i jednostavnosti, odlikuju brzina i izuzetna fluidnost. Sa ili bez 90 Hz stope osvježavanja zaslona, sučelje i brzina otvaranja aplikacija su na samom vrhu, što čak i nije toliko ovisno o hardveru koliko o optimizaciji. OxygenOS se i u prijašnjim modelima pokazao kao jedan od najbržih Androida na tržištu, i po tom pitanju mu od nedavno može konkurirati jedino Huawei sa svojom EMUI 9 nadogradnjom koju je integrirao u kernel operativnog sustava.

Digresija na ovom polju je ono što sam već naveo u recenziji, a to je sustav početnih zaslona koji ne dozvoljava njihov proizvoljni raspored. Glavni početni zaslon je uvijek onaj skroz lijevi, baš kao na prethodnicima, i nema načina da to promijenite. Kad god stisnete home tipku, vraća vas na krajnje lijevi zaslon. Upravo zato sam se natjerao da malo isprobam Shelf, kojeg sam na prethodnim modelima isključivao. Otkrio sam da u najnovijoj verziji može koristiti widgete, a vrlo pregledno prikazuje zadatke i prečice prema često korištenim aplikacijama.

Onaj dio koji me poprilično frustrira je nedostatak lampice za obavijesti u kombinaciji s nedostatkom Always On zaslona. Pomalo je nevjerojatno da se OnePlusu dogodio ovakav propust, jer ako vam mobitel nije “zalijepljen” za ruku, često će se dogoditi da naiđete na propušteni poziv, poruku ili neku drugu obavijest.

Nedostatak 3.5 mm audio utora me osobno ne tangira jer na mobitelu ne slušam glazbu. Ako baš moram pogledati (i poslušati) neki video, koristim USB-C slušalice koje uvijek imam u torbi. Memorijske kartice ne koristim još od vremena kad je Zoka bio premijer, a ovih 256 GB interne memorije teško da ću tako brzo napuniti. Naravno, i to je moguće, pogotovo ako često okidate fotografije i snimate video u visokim rezolucijama, ali treba priznati da je 256 GB po ovoj cijeni još uvijek dobar ulov.

U međuvremenu su stigle dvije nadogradnje softvera, a jedna od njih donosi i poboljšanja na području kamere. Istini za volju, rezultati kamere su ionako već bili dobri, a ova nadogradnja ih je dodatno popravila. Doduše, ne radi se o spektakularnim razlikama, ali se mogu primijetiti u detaljima kao što su HDR, malo brže fokusiranje i boje u Nightscape načinu, koje su sada možda malo realnije. U popisu promjena nabrojano je mnogo stavki, no ovo što sam naveo je jedino što sam uspio primijetiti.

Što se prednje kamere tiče, ne mogu reći da je baš koristim, ali ono na što treba paziti je da je ne zakačite negdje dok je izvučena. Isto tako, nemojte skidati ili stavljati maskicu dok je kamera uključena.

Na kraju spomenimo i bateriju. Uz moj način korištenja, autonomija je možda mrvicu manja nego kod Huaweija Mate 20 Pro kojeg sam koristio do sada, a s obzirom da paralelno koristim i iPhone XS Max, rijetko se dogodi da ostanem bez struje. Kad sam u uredu mobitel je praktički stalno na punjaču, a ako izađem, tada je u ruksaku i rezerva u vidu powerbanka, budući da uređaj često koristim i kao mobilni hotspot. Sve u svemu, s baterijom sam iznimno zadovoljan, kao i s brzim punjenjem, koje je malo sporije od Huaweijevog, ali ta razlika nije presudna. Nedostatak bežičnog punjenja mi ne predstavlja problem jer ga već dugo ne koristim, a i osjetno je sporije od klasičnog žičnog.

Opće zadovoljstvo uređajem je na vrlo visokoj razini, a ove sitnice koje mu nedostaju, kompenziraju se prednostima koje donosi. Recimo, poveće dimenzije i masu će anulirati izvrstan veliki AMOLED zaslon bez rupice i zuba. IP certifikat ću žrtvovati za brzinu sučelja, a nedostatak LED lampice možda za brzo punjenje. Upravo zato nijedna stavka ne mora biti presudna. Bitno je da sami odredite svoje prioritete i da na temelju te kombinatorike odaberete ono što je najbolje za vas.

 
      
 
Najnovije recenzije
huawei-desktop
Najčitanije recenzije
Top teme
Video tjedna
Uporaba kolačića

Mob.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Klikom na gumb 'U redu' pristajete na korištenje kolačića. Više informacija potražite na poveznici.  [ U redu ]