Prije nešto više od 3 godine na tržištu se pojavio prvi Xiomijev Mi Mix, koji je izgledao toliko dobro, da sam tada izjavio da bih mu oprostio da nema kameru.
Još negdje s LG-em G2 krenula je ta neka moja opčinjenost sa smartfonima koji imaju veliki zaslon od ruba do ruba, i prošlo je nekoliko godina do tog Mi Mixa koji me silom prilika zaobišao.
Kad je izašao Mi Mix 3, znao sam da je to uređaj kojeg želim i zbog kojeg ću pristati na sve kompromise koje ima, a bome, ima ih dovoljno da ga jednostavno ne mogu toplo preporučiti bilo kome.
Bio je to prvi smartfon takve vrste, barem u mojim rukama, koji je konačno donio kompletno iskorištenu prednju stranu. Kroz nešto više od pola godine, koliko je proveo u mom vlasništvu, svidio se brojnim slučajnim prolaznicima, a nerijetko su čak i konobari u restoranu ili kafiću, zaintrigirani neobičnim smartfonom, prišli i priupitali o kojem je uređaju riječ.
Klizni mehanizam koji skriva kameru, potpuno je funkcionalan kao i prvog dana, bez bilo kakvog traga korištenja, bez obzira što sam ga dnevno znao otvoriti i na desetke puta. A osjećaj otvaranja i zatvaranja, nostalgično podsjeća na Samsungove slidere iz nekih davnih vremena.
Najveća mana ovog uređaja odnosila se na proximity senzor koji nije funkcionirao kako treba bez zaštitne maskice. Nevjerojatno, ali jednom kad sam uređaj stavio u maskicu, i to zbog potrebe snimanja VLOG-ova u Barceloni na MWC-u, shvatio sam da maskica, koju usputno rečeno dobivate u pakiranju, uvelike pomaže spomenutom senzoru, tako da uz nju radi savršeno.
Maksica je tako postala sastavni dio mog života, iako ih, blago rečeno, osobno ne podnosim. Dobro ju je imati jer ne samo što štiti uređaj pri slučajnom padu, koji se meni nije dogodio, već i zato jer poboljšava držanje u ruci, pa tako prilikom otvaranja prednje kamere, uređaj će puno teže iskliznuti iz ruke.
Nedostatak vodootpornosti bila je druga velika prepreka, jer sam u pola godine svjedočio nekoliko slučajeva spašavanja mog smartfona, koji je mogao biti lišen života zahvaljujući stanovnicima, tzv. inventarima lokalnog ugostiteljskog objekta, vidno uskraćenih za centar ravnoteže.
Na nedostatak 3,5 mm izlaza za slušalice privikao sam se nakon 4 mjeseca, nabavivši Samsung Galaxy Note 9, kojeg bih znao paralelno nositi uz ovog, kad bi mi 3,5 mm utor zatrebao. Naime, adapter kojeg dobivate u kutiji pouzdan je poput poznate talijanske muževne marke automobila. Jednostavno nikad ne znate što vas na putu čeka. Nije to do samo ovog adaptera, uostalom takav je i originalni Appleov, HTC-ov i Huaweijev. Ali baš kao što se i vlasnici spomenute marke automobila kunu u njegovu kvalitetu, baš tako i u ovom slučaju ćete rijetko čuti da netko kudi svoj smartfon, bez obzira na brand.
Smartfon mi je glavi alat za konzumiranje videa, a kako Mi Mix 3 dolazi samo s jednim zvučnikom smještenim na dnu kućišta, to je vremenom počelo stvarati dodatne frustracije. Možda je to profesionalna deformacija, a možda samo realno očekujem od skupljih uređaja da ipak imaju stereo zvučnike, pogotovo kad u obzir uzmemo da je moj prošli HTC U11 to imao odlično riješeno.
Na kašnjenje obavijesti koje se tiču Gmaila sam se nekako privikao i vremenom živio malo opuštenije. Pregledavao bih mailove kad bih imao vremena, a ne onda kad bi došli. Znam, nije baš profesionalno od mene, ali s obzirom da klijenti u jednakoj mjeri ignoriraju moje pozive, smatrao sam to određenim kompromisom u našoj uzajamnoj komunikaciji.
Bez obzira na te mane, odlučio sam ga zadržati jer me sama pomisao na novi smartfon sa zubom odbijala, barem dok nije došao Note 9. Posljednji Samsungov Mohikanac sa zaslonom (skoro) od ruba do ruba, bez rupice i bez zuba. Barem sam ga tako zvao dok nije došao A80, ali on je neka potpuno druga priča.
No bez obzira na dolazak Notea 9, moje druženje s Mi Mixom 3 potrajalo je još par mjeseci jer mi ga se bilo žao riješiti. Bio je to ipak dobar uređaj, s dobrom autonomijom i sasvim pristojnom kamerom.
Njome sam okinuo oko 1000 fotografija s kojima sam većinom bio zadovoljan, bez obzira što ne mogu reći da je na razini današnjih top modela. Isto vrijedi i za selfie kameru s kojom sam ovjekovječio mnoge drage trenutke.
I sad kad pogledate ovaj moj osvrt koji je većinom iznio loše strane ovog uređaja, pomislio bi čovjek da bih ga se riješio već nakon par dana, a ne koristio više od pola godine. Jednostavno sam kritičan prema svakom uređaju, a posebno onom kojeg sam platim.
S više-manje svim ostalim elementima uređaja bio sam skroz zadovoljan. Od gotovo prvog dana na je Pocophone launcher koji sadrži ladicu s aplikacijama. Koristio sam blagodati MIUI-a poput automatskog snimanja razgovora koji me spasio mnogo puta. Ne da bih nekome nešto nabio na nos, već zato jer sve što ne zapišem, vrlo brzo zaboravim, a to i nije baš najsretnije kad vam klijent iznese 10 želja i vi zapamtite samo 2 ili 3 koje su se i vama svidjele.
Nema savršenog uređaja, štoviše, ove godine još uvijek nije predstavljen niti jedan kojeg bih želio imati kao svog privatnog. To je upravo i razlog zašto sam se odlučio za godinu stariji Note 9 koji otprilike ima sve što i novi Note 10, s još par stvari bolje riješenih, poput 3,5 mm izlaza za slušalice i zaslona razvučenog gotovo od ruba do ruba, ali bez rupice i bez zuba.
Nadam se da sad i razumijete zašto ovaj uređaj jednostavno ne mogu preporučiti bilo kome, iako ih znam desetke koji su ga kupili samo jer su vidjeli da ga ja imam. Ukoliko ga i vi želite kupiti, bez obzira što znate sad sve ovo što sam vam rekao, toplo preporučujem da razmislite od novom Xiaomiju Mi 9T ili ako vas baš Mi Mix 3 veseli, onda jaču 5G varijantu koja ima veću bateriju. Samo pripazite da je uređaj namijenjen za globalno tržište, a ne kinesko, kako ne bi ste imali problema s kašnjenjem obavijesti kao što sam ih ja imao.
