Prošli tjedan u Barceloni imao sam priliku sjesti na čašicu razgovora s direktorom komunikacija i PR-a Xiaomija, istim onim Angusom koji je obnašao tu poziciju u POCO-u prije godinu dana, kad me također ugostio nakratko. Vrlo pristupačan, pristojan i nadasve realan gospodin koji ne drži glavu u oblacima, već gleda na cijelo tržište onakvim kakvo ono uistinu jest. I to mi je jedan zdrav pristup, tako da mi nije bilo teško s njim ponovno popričati. Dapače, veselim se i narednom susretu, no to je već neka druga tema.
Da se razumijemo, bilo je nas nekoliko novinara u istoj sobi. Nije to bio razgovor jedan na jedan, ali svejedno, svatko od nas mogao je pitati što god želi, a on bi bez previše razmišljanja i okolišanja generalno odgovorio direktno u glavu, što god ga se pitalo.
Među svime što su ga kolege pitali – a bilo je tu podosta općenitih pitanja na koja biste odgovore mogli dobiti i na druge načine (da se pristojno izrazim) – bilo je i nekoliko zanimljivih pitanja na koja smo već znali odgovore, ali htjeli smo ih čuti direktno od njega.
Jedno od njih bilo je pitanje vezano uz kapacitete baterija i zašto Kina ima veće baterije u istim telefonima u odnosu na EU?
Nažalost, usred promjene nekoliko različitih telefona, snimku razgovora uspio sam izgubiti, pa vam ne prenosim njegov direktan odgovor od riječi do riječi, već općenito objašnjenje. Jer, priča o ovome potrajala je dobrih desetak minuta s dodatnim potpitanjima kako bismo izvukli konačne zaključke.
Ukratko, EU je problem, kao i obično, sa svim svojim regulacijama. One su s jedne strane dobre jer štite kupce, ali isto tako kupci i ispaštaju jer neke od tih regulacija uvelike pogađaju proizvođače – u ovom slučaju Xiaomi – pa na kraju svi mi ispaštamo jer dobivamo lošije proizvode.
Da bi Xiaomi dostavio svoj novi Xiaomi 17 ili, recimo, Redmi Note 15 Pro+ u EU, taj se telefon mora poslati iz tvornice i dopremiti do prodajnih lokacija. No, kako ne postoji jedno jedinstveno centralno skladište i samo jedan distributer za cijelu EU, već je tu riječ o stotinama različitih distributera od kojih mnogi posluju u više zemalja istovremeno, postoje razne regulative koje se moraju zadovoljiti.
Sada, kada svaki od tih distributera ima svoju određenu regulativu, kojom poštuje regulative raznih država članica EU, Xiaomi ima nemali zadatak procijeniti kojem distributeru će poslati koji kapacitet baterije u svom telefonu kako bi on u konačnici došao do kupaca. Nažalost, pravila igre nisu u potpunosti usklađena po državama. Ne radi se tu o klasičnim carinama unutar EU – jer smo jedinstveno tržište – već o strogim transportnim restrikcijama, ekološkim taksama na zbrinjavanje baterija i lokalnim sigurnosnim protokolima. Tako će, na primjer, distribucija pametnog telefona s baterijom od 10.000 mAh u jednoj državi proći bez problema i dodatnih troškova, dok će u susjednoj državi to zahtijevati posebne dozvole za prijevoz opasnih tvari ili plaćanje ogromnih ekoloških naknada čim kapacitet prijeđe 5500 mAh.
I tu nastaje problem. Ako, recimo, Amazon distribuira telefone istovremeno u Njemačku i Francusku, a njemačka lokalna transportna i ekološka pravila zadaju glavobolje (ili nabijaju ogromne troškove) za sve iznad 6000 mAh, dok Francuska bez problema guta i 10.000 mAh, što mislite, koji će limit Amazon postaviti Xiaomiju za cijelu pošiljku? Pa, logično, 6000 mAh, jer se time rješava kasnijih logističkih problema i dodatnih nameta.
Kapaciteti su karikirani, iako su u razgovoru s Angusom neki od njih i specifično spominjani, ali za potrebe ove priče nisu ni toliko bitni. Oni se mijenjaju po državama vrlo često i doslovno nešto što je možda prošli mjesec ili godinu bilo zabranjeno, danas je možda dopušteno. Stoga ove brojke ne uzimajte kao točne.
I sad, kad shvatite cijeli taj lanac i niz regulacija koje se moraju poštivati da bi se roba uvezla i distribuirala po cijeloj Europskoj uniji, jasno vam je da ćemo svi dobiti isto, najstrože ograničenje, jer nema smisla raditi nekoliko različitih verzija istog telefona za par malih zemalja.
Ali, kako to da onda, recimo, Xiaomi 17 Ultra dolazi u Hrvatsku sa 6000 mAh, a u Kinu sa 6800 mAh? A imamo već telefona od Xiaomija koji dolaze na naše tržište s još većim kapacitetom. Zašto ga onda nisu poravnali s onim maksimalnim i tako uvezli?
Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. U određenim slučajevima Xiaomi odluči da neke telefone neće isporučiti na određeno tržište i isto tako odluči da će, amo reći, Amazon biti zakinut za Redmi Note seriju. Tako Redmi Note dođe s većim kapacitetom koji je dozvoljen, samo ne preko Amazona, već preko nekog drugog distributera. A Xiaomi 17 Ultra ipak ide preko Amazona, pa je zakinut zbog njihove regulative.
Samo kao jedna dodatna usporedba. U ovoj ranoj fazi, dok se ne dogovore svi u lancu prodaje, od tvornice do krajnjeg kupca, da bi Xiaomi poslao nove romobile novinarima diljem EU na testiranje, za to mora platiti otprilike dvaput veću cijenu od one koliko sam romobil košta. Neka vas to ne čudi, jer ako vas je ikad "klepila" naša carina (pri uvozu izvan EU), dobre su šanse da vas je neki proizvod samo zbog njih koštao tri puta više nego što je trebao.
Kako stvari stoje, do daljnjega ćemo ostati zakinuti za kapacitete baterija u odnosu na Kinu, a i neke druge dijelove svijeta. No, hej, barem imamo neodvojive čepove na bocama, telefone u kutijama bez punjača i mogućnost kupnje još slabijih punjača, jer time čuvamo okoliš. Što oni imaju?
