Svaki put kada neki operater uvede nove tarife, svekolika javnost se prilično uzmeškolji i u većini slučajeva negoduje zbog nelogično koncipiranih tarifnih modela. Mogli bismo sada raspravljati o tome kome bi kakva tarifa odgovarala i kako bi se sve dalo bolje urediti, no znamo da operateri jednostavno ne mogu svima udovoljiti i da je njihova primarna svrha postojanja ostvarivanje profita, dok su im korisnici samo sredstvo. Kako ova priča ne bi krenula u krivom smjeru i kako ne bismo na kraju došli do pitanja o smislu života, zadržat ćemo se samo na jednoj stavki koja naizgled nije toliko bitna, ali bi vrlo brzo mogla postati.
Vidjeli smo kako je Vipnet nedavno uveo nove pretplatničke tarife, a isto to je HT učinio jučer. Ono što nas je u novim tarifama zaintrigiralo je svojevrsno ograničenje brzine surfanja u pojedinim tarifama i to na 7,2 Mbps. Štoviše, ova dva operatera nove tarife reklamiraju s posebnim naglaskom na LTE (mreže četvrte generacije) i sada si s pravom postavljate pitanje čemu ograničenje brzine i koja je onda uopće svrha nove 4G tehnologije?
Naime, do sada smo mogli vidjeti da je kod mobilnih mreža količina prenesenih podataka predstavljala jedini kriterij naplate. U zadnje su vrijeme čak uvedene i tarife s neograničenom količinom podataka, ali uz mogućnost korištenja najveće dostupne brzine do unaprijed određenog limita (npr. 1 GB), da bi se nakon toga brzina smanjila na 64 kbps. Naravno, ovakav koncept "flat" mobilnog interneta nikada neće zamijeniti fiksni flat internet, ali vam barem neće uzrokovati neželjene troškove ako "prebacite" paket.
E sad, nakon tolikih godina čini se da su se operateri sjetili kako je došlo vrijeme da ovakvim idejama daju malo širu primjenu pa su tako i mobilnu brzinu pristupa internetu odlučili klasificirati po brzinama. Tako sad tih 7,2 mbps predstavlja granicu između jeftinog-sporog i skupog-brzog pristupa mobilnom internetu. U redu, 7,2 mbps je pristojna brzina, čak i veća od one koju postiže prosječni korisnik ADSL-a u Hrvatskoj, no s obzirom na prirodu mobilnih mreža i ona je samo teoretska i pitanje je hoće li uvijek biti dostupna. Naravno, operateri su se u svojim cjenicima u startu ogradili s klauzulom "do" što znači da brzina može biti i manja. Ovdje je bitno istaknuti da 7,2 Mbps u tim tarifama predstavlja najveću moguću brzinu, bilo da se radi o 3G ili 4G mreži. U skupljim tarifama, dakle za one koji plate više, dostupna je maksimalna brzina "čak do 75 Mbps u 4G mreži" ili 42 Mbps u 3G mreži.
Naravno, ništa ovdje nije sporno i sve je po zakonu, no pitamo se mora li operater baš u svakoj od tarifa istaknuti da je maksimalna dostupna brzina 75 mbps ako znamo da pokrivenost 4G mrežama još uvijek nije na nekoj prihvatljivoj razini. Ista stvar vrijedi i za 3G, čija brzina samo u teoriji iznosi maksimalnih 42 mbps, dok se u praksi ona u pravilu svodi na brzine manje od 10 Mbps, ovisno o lokaciji. Čak i ako postignete veće brzine, to će u većini slučajeva biti iznimka, a ne pravilo. I sad se postavlja pitanje koliko ima smisla plaćati skuplje tarife u kojima se reklamira brzina do 75 mbps, kad je to moguće samo na određenim lokacijama i nitko vam ne jamči kada, gdje i koliko dugo ćete ju moći koristiti. Ako npr. na nekoj lokaciji u nekom gradu postižete vrlo mogućih 50 mbps, samo par kilometara dalje vas može čekati već davno opjevani EDGE s brzinom od 0,2 Mbps.
Iz prethodno iznesenog se može zaključiti da operateri ovim namjeravaju postići uštedu na transmisji što će u konačnici rezultirati smanjenjem troškova i povećanjem profita. Potpuno legitimno, prirodno i sasvim razumljivo s obzirom da je kapital taj koji u trenutnom sustavu pokreće svijet. Uostalom, to smo ustanovili i na početku priče, no činjenica je kako se sve opet lomi na leđima korisnika pa čak i onda kada toga nisu potpuno svjesni.
Dakle, želite li veću brzinu mobilnog interneta, izvolite platiti više!
