Već neko vrijeme možemo svjedočiti medijskoj kampanji kako je u Americi započela prodaja 4G uređaja kao npr. HTC Evo i kako se američka nacionalna mreža Sprint hvali uvođenjem prve 4G mreže. Naravno, sto puta izrečena laž postaje istina ili kako bi George Constaza to rekao: "istina je ako vjeruješ". Nemamo ni malo sumnje da je kompanija Sprint samu sebe uvjerila da posjeduju 4G mrežu, pa tako i da ogromna većina njihovih korisnika prihvaća tu tvrdnju zdravo za gotovo. Isto tako, slavni i opjevani HTC kao proizvođač spomenutog uređaja još je 2008. godine izbacio Max 4G uređaj s marketinškim trikom nomen est omen, odnosno 4G kao dio imena koje bi trebalo nedvojbeno sugerirati da se radi o uređaju nove, četvrte generacije. U to doba, baš kao i danas pojam 4G je referirao na slijedeću možebitnu generaciju mobilnih mreža, iako još 4G kao takva nije bila niti je još uvijek standardizirana. O čemu se radi?
Dakle, u pitanju je WiMAX mreža, standardizirana još 2001. godine s početkom primjene čak i kod nas 2006. godine. Bila je zamišljena kao alternativa fiksnom pristupu internetu tj. DSL-u s teoretskom brzinom pristupa internetu do 40 mbps. Hrvatska angencija za telekomunikacije je u to doba bila raspisala natječaj za dodjelu koncesija po županijama, ali je cijela priča neslavno završila s vrlo malo interesa.
O potencijalu WiMAX sustava moguće je diskutirati, međutim on nigdje nije doživio značajniji uspjeh. Kako i zašto, u to nećemo ulaziti.
Podsjetimo se ne tako daleke povijesti. Po ITU standardima prva analogna mobilna telefonija, kod nas poznata po imenu NMT je definirana kao prva generacija mobilne telefonije. GSM te njegove nadogradnje GPRS i EDGE tehnologije definirane su kao 2G, dok je UMTS jedna od 3G mreža. HSDPA i HSPA+ su nadogradnje na UMTS i dalje spadaju u 3G, iako se popularno i neslužbeno nazivaju 3,5G. 4G još nije standardizirana prema ITU standardima, a i kada bude, WiMAX zasigurno neće udovoljavati tim uvjetima. Jedan od razloga je što po definiciji 4G podrazumijeva brzine prijenosa daleko veće od onih koje omogućuje WiMAX, a diskutabilna je i cijela struktura sustava kao takvog.
Dakle, Amerikanci su nasjeli na marketiški trik, ništa čudno. Međutim i u ovom dijelu svijeta se po raznim forumima, blogosferi, pa čak i u tiskanim medijima (čita li tko to uopće?) naveliko raspravlja o 4G kao gotovoj stvari, a što je najsmješnije postavljaju se formulacije kako je šteta što je HTC Evo samo za američko tržište, kao i 4G koja će "tko zna kad" stići do nas. Eh, ta "4G" je odavno kod nas i to od 2006. godine i osobno ne znam nikoga tko ju koristi.
Dakle, zaboravite 4G još neko vrijeme. HTC Evo je izvrstan uređaj, ali ipak će biti prodavan kao rog pod svijeću.
