Zamislite Toma Cruisea kako u fluidnoj, vrhunski koreografiranoj sekvenci prebija zombije, borbene robote i Brada Pitta. Zvuči kao najava za najnoviji ljetni blockbuster, no postoji jedna kvaka: pravi Tom Cruise nikada nije stao pred kamere za te scene.
Kada je irski redatelj Ruairi Robinson na internetu objavio kadrove, stvorene pomoću Seedancea 2.0 (najnovijeg AI video generatora u vlasništvu ByteDancea, krovne tvrtke TikToka), filmska industrija kolektivno je ostala šokirana. Vizuali su bili zastrašujuće uvjerljivi, ostavljajući konkurenciju poput OpenAI-jeve Sore ili Googleovog Vea daleko iza sebe. No, umjesto divljenja, uslijedila je panika.
Nije trebalo dugo da industrijski teškaši pokažu zube. Netflix, Disney, Paramount i Motion Picture Association zasuli su ByteDance oštrim pravnim upozorenjima, optužujući ih za besramnu krađu intelektualnog vlasništva. Pritisak je bio toliko snažan da je ByteDance morao povući ručnu kočnicu – javno lansiranje API-ja za Seedance 2.0 stavljeno je na čekanje, uz obećanje tvrtke da će "pojačati sigurnosne mehanizme".
Međutim, ovaj pravni fijasko razotkrio je ključni problem današnje generativne umjetne inteligencije: je li to doista inovacija ili samo visokotehnološki plagijat?
Iako Seedance 2.0 tehnički briljira u renderiranju ljudskih lica i složenih pokreta kamere, kritičari tvrde da je njegov proizvod i dalje samo običan šund, odnosno "slop" kako ga volimo nazivati u internetskom slengu. U tradicionalnom filmu, čak i onom lošem, svaki je kadar plod nečije autorske namjere. AI, s druge strane, ne razumije motivaciju lika niti narativni luk. On jednostavno "žvače" tekstualne naredbe i pljuje vizuale koji djeluju kao da imaju smisla, isključivo zato što je model treniran na petabajtima ukradenih, autorskim pravima zaštićenih filmova.
U svojoj srži, Seedance se ne razlikuje od ostalih alata na tržištu. Njegova sposobnost da oponaša ljudsku umjetnost izravno je proporcionalna količini tuđeg rada koji je nelegalno progutao.
Da bi umjetna inteligencija stvorila nešto što doista nalikuje filmu, potreban je majstor koji zna sakriti njezine mane. Kineski redatelj Jia Zhangke to je briljantno demonstrirao u svom kratkom meta-filmu Jia Zhangke’s Dance, gdje raspravlja o kreativnosti sa svojim vlastitim AI klonom.
Film teče nevjerojatno glatko, no ta tečnost nije rezultat savršenog algoritma. Riječ je o starim redateljskim trikovima: kadrovi su izuzetno kratki, a česte halucinacije i greške u kontinuitetu (koje AI redovito radi u pozadini) Zhangke vješto maskira objektima koji prolaze u prednjem planu. To je dokaz da alat može funkcionirati, ali isključivo kao instrument u rukama nekoga tko razumije njegova golema tehnička ograničenja.
Da bi generativni video prestao biti sinonim za digitalni otpad i krađu tuđeg rada, industrija mora promijeniti paradigmu. Rješenje leži u "IP-safe" modelima – alatima poput onih koje razvijaju Adobe i Asteria, a koji se treniraju isključivo na legalno licenciranim podacima. Dok god se AI industrija bude oslanjala na prisvajanje tuđeg autorskog djela, bez obzira na to koliko lažni Tom Cruise dobro izgledao, to će i dalje biti samo ušminkani plagijat.
