Zamislite da vam e-mail i aplikacije za dopisivanje prestanu raditi. Teško? Pa baš i ne, nakon što su krajem prošle i početkom ove godine izbile solidne političke trzavice u američko-europskim odnosima. Nakon Trumpovog svojatanja Grenlanda, europskim čelnicima kao da je netko odjednom otvorio oči. Mediji su počeli koristiti termin „američki imperijalizam“ i „hegemonija“, što je donedavno bilo rezervirano za sferu teorija zavjere.
Ubrzo su se briselske glave do te mjere uskomešale, da su počele otvoreno govoriti o potrebi Europske unije da se odmakne od američkih Big tech kompanija, ali i financijskih institucija, s kojima je praktički svih 500 milijuna stanovnika kontinenta vezano pupčanom vrpcom.
EU je digitalni rob Amerike
Razmislite gdje su vam mailovi. Većina koristi Gmail i Outlook, proizvode američkih kompanija. Potom se proširite na chat aplikacije, a na koncu i sustav plaćanja. Iako banke u pravilu imaju sjedište u EU, razmislite koje načine plaćanja koristite: Visa i Mastercard kartice. Neki još uvijek i Diners. Sve redom američki financijaši. Europske kartičarske kuće su na razini statističke pogreške.
Čak i neki naši mediji su već pisali o tome kako nam Trump jednim klikom može oduzeti pristup online komunikaciji na kakvu smo navikli, a što je još gore, blokirati sva plaćanja. Naravno, malo je vjerojatno da će se to dogoditi, barem ne preko noći, ali slučajevi određenih pojedinaca pričaju drugu priču.
Možda na news portalima ili na TV-u niste uspjeli popratiti događaje s kraja prošle i početka ove godine, kad su pojedini istražitelji i suci Međunarodnog suda u Haagu sankcionirani od strane Trumpove administracije, zato jer su se drznuli pokrenuti istrage o ratnim zločinima američke vojske, da bi situacija kulminirala izdavanjem tjeralice za izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom zbog situacije u Gazi.
Saveznici da, ali samo dok to njima odgovara
Ne ulazeći u političku pozadinu i polemiku oko ovih slučajeva, ne možemo ne primijetiti kako američke vlasti, iz razloga koje one smatraju opravdanima, mogu doslovno jednim klikom oduzeti pristup kompletnoj e-mail dokumentaciji određenim ljudima i onemogućiti im kartična plaćanja, što se, osim sucima i tužiteljima haaškog suda, dogodilo i Francesci Albanese, izvjestiteljici UN-a za ljudska prava. Naime, na ove osobe se primjenjuje američki zakon o sankcijama, zbog čega su im Microsoft, Google, Mastercard i Visa uskratili svoje usluge. U prijevodu, digitalno ste paralizirani. Čak i poslovno ako ste važne dokumente držali npr. na Google Disku ili OneDriveu.
Da se tada radilo o počecima novog doba u kojem se kao vrhovni autoritet želi nametnuti jedna strana, postalo je jasnije nakon nedavnog napada na Iran i svih posljedica koje sada iz toga proizlaze, a kraj se ne nazire.
Počelo je sankcijama pojedincima, I to ne ruskim ili kineskim. Radi se o žiteljima „savezničkih“ zemalja, čime je ostvaren presedan. Na temelju upravo tog presedana, vrata novim sankcijama drugim ljudima, iz nekih drugih, američkoj strani opravdanih razloga, sada su širom otvorena. Trump i njegov brod luđaka (da, nazovimo stvari pravim imenom) ne moraju nužno cijelu EU ostaviti u digitalnom i financijskim mraku, ali nas mogu postupno grickati kao miševi, šireći krugove sankcioniranih ljudi i skupina. Tko zna tko je sljedeći na redu, pogotovo nakon što se sada ispostavlja da smo ovisnost o ruskim energentima zamijenili ovisnošću o američkim i onim njihovih saveznika. Usput, jeste li znali da su najveći američki saveznici u Perzijskom zaljevu uglavnom apsolutističke monarhije? Bez vlade, ustava i parlamenta. Diktature i režimi koji nikome ne smetaju jer ugošćuju američke vojne baze, a profit od prodaje nafte dijele s američkim financijašima.
U takvim, potpuno novim okolnostima, različiti scenariji su mogući. Tko brani Trumpu da uvede sankcije nekoj brodskoj kompaniji koja je bez njegovog blagoslova prošla kroz blokadu Hormuza? U teoriji, cijela tvrtka može ostati bez mailova, a pomorci na brodu bez mogućnosti online plaćanja. Međutim, koliko je teorija daleko od moguće prakse, vidjeli smo.
I što će sada EU?
Tranzicija u digitalnu suverenost ne može ići tako brzo. EU je godinama radila na regulaciji digitalnog prostora, čak je i kažnjavala američke monopoliste za kršenje pravila, ali nije niti jedan konkretan korak učinjen k smanjivanju ovisnosti o njima. Gdje ćete otvoriti novi e-mail račun ili cloud uslugu ako vam Google i Microsoft ne budu dostupni?
Još gore, kako ćete plaćati karticama ako vam Visa i Mastercard prestanu raditi? Istina, EU birokrati već neko vrijeme pričaju o digitalnom euru, koji bi u teoriji pomogao u smanjivanju ovisnosti o američkim bankarima, što je predlagateljima čak i bio cilj. Međutim svjedoci smo kako stvar već godinama tapka u mjestu i ne nazire se kad bi takav jedan projekt uopće mogao zaživjeti.
Ali to nije sve. Mnogi zaboravljaju na možda najvažniji dio priče o tzv. digitalnoj suverenosti – operativne sustave računala, mobitela i svega digitalnog. Kad ste zadnji put čuli za europski operativni sustav, osim neke Linux distribucije? Mlađi čitatelji se neće sjećati Nokijinog Symbiana, koji je, sada to možemo otvoreno reći, namjerno uništen od strane, a koga drugog nego američke kompanije – Microsofta. Da, s obzirom da živimo u vremenu u kojem teorije zavjere masovno postaju stvarnost, nije pretenciozno reći da je Microsoft u periodu između 2010. i 2013. za sitne pare prožvakao Nokiju i na kraju ju ispljunuo uz manju žgaravicu. Nokijin mobilni odjel je tu možda bio kolateralna žrtva, no posljedica je umiranje jedinog europskog operativnog sustava, koji je, unatoč svim manama u odnosu na tada rastući Android i iOS, imao kakav-takav potencijal za ostvarivanje digitalne suverenosti. Malo je poznato da je netom prije prodaje Microsoftu, Symbain OS bio nanovo napisan. Svaki djelić koda je bio potpuno nov kako bi se odstranile prepreke naslijeđene iz rane faze razvoja, odnosno da bi lakše konkurirao Androidu i iOS-u.
Dakle, Europa praktički nema vlastiti novac jer su nam za plaćanja potrebne usluge američkih kompanija. Neki će sada spomenuti gotovinu, ali razmislite malo. Jeste li znali da je njezin udio u ukupnoj novčanoj masi ispod 3%. Sve ostalo je digitalni novac. Ako svi krenemo u banku po keš, mislite li da će ga biti dovoljno?
Isto tako nemamo ni alternativu operativnom sustavu, e-mailu, chat aplikacijama, i ako baš hoćete ni društvenim mrežama, jer su sve redom, pogađate – američke. Ajde, osim te jedne kineske. Ali imajmo na umu da ni s Kinezima nismo u najboljim odnosima pa vam i oni mogu isključiti vaše zadovoljstvo doomscrollinga, što možda i neće biti tako loše.
Zaključak
Zaključak ove priče ne postoji. Ona je tek započela. Kako će teći, vidjet ćemo, ali jedno je sigurno. Ništa više neće biti kao prije. Štoviše, pripremite se na gore, jer upravo svjedočimo tektonskim poremećajima, s teško predvidim epilogom.
Do tada, popijte kavu, otvorite bocu vode, i pazite da ne otrgnete čep.
