Nekad je bilo jednostavno: otvorite Instagram, prenesete fotografiju, dodate filter i – gotovo. Danas, taj isti čin izgleda kao prolazak kroz općinu s deset šaltera. Hoćete li objaviti post, story ili reel? Treba li glazba? Natpis ili radije Prompt (koji nije isto što i natpis)? Anketa, donacija, dodatni tekst preko slike, prelijepljena fotografija, automatska objava na Faceboku... Popis se nastavlja, a spontanost nestaje. Instagram, nekoć jednostavna aplikacija za fdijeljenje otografija, prerastao je u platformu za Sadržaj s velikim S – namijenjen “angažmanu”.
Današnji Instagram djeluje kao tri–četiri različite aplikacije u jednom. Grid koji je definirao rane godine Instagrama sada je tek jedan sloj. Storiji, kopirani od Snapchata, imaju jednu jedinu svrhu – stvoriti vam naviku svakodnevnog otvaranja aplikacije kako ne biste propustili nešto važno. Reels su odgovor na TikTok – najpopularniji trendovi, samo koji dan kasnije. Aplikacija vas stalno gurka da sve ispremiješate: objavili ste Reel? “Dodajte ga i u Stories!” Želite pretraživati? “Pitajte Meta AI.” Čak ni dugo očekivna iPad verzija ne dolazi bez Reels “ulaznice”.
Mali društveni eksperiment pokazuje apsurd: kad nabacate sve ponuđeno: tekst, overlay, preporučenu pjesmu, filtere, „pametno“ prepravljeni opis, pokušaj ankete, rezultat više nije fotografija, nego proizvod. Ne dijelite trenutak; objavljujete sadržaj. To je logika platforme koja više nagrađuje format i taktike nego sadržajnu vrijednost. Instagram nas uči da budemo vlastiti kreatori sadržaja, čak i kad samo želimo podijeliti jednostavnu sliku, bez soundtracka i promptova.
Istom stazom odavno je prošao i Facebook. Platforma koja je nekoć služila za povezivanje sa stvarnim prijateljima postala je nepregledna tržnica ispunjena oglasima, lažnim vijestima, viralnim videima i "sugeriranim" sadržajem nepoznatih ljudi. Osnovna svrha – jednostavna ljudska veza – izgubila se u buci algoritma.
Instagram proživljava istu dekadenciju. U pokušaju da zadrži korisnike i natječe se sa svakom novom platformom koja se pojavi, postao je glomazan i neprepoznatljiv. Svaka nova funkcija dodatno zagušuje i udaljava od onoga zbog čega smo izvorno otvorili račun.
Za najširu publiku ostaje paradoks: što je više alata, to je manje jednostavnosti. Ako želite fotografiju bez fusnota, morate se boriti protiv aplikacije koja vas uvjerava da svemu dodate još malo “angažmana”. A kad platforma definira svrhu izražavanja, postaje teško razlikovati dijeljenje uspomene od objave optimizrane za algoritam i metriku.
U tom kaosu, javlja se nostalgija za jednostavnošću. Želja da možete samo objaviti prokletu sliku. Ali dok sanjarimo o povratku u prošlost, naša ovisnost o beskonačnom skrolanju ostaje. Otvaramo aplikaciju iz navike, frustrirani, ali ipak prisutni. I tako, dok se žalimo na ono što je postala, algoritam se zadovoljno smije.
