Dugo nismo pisali o kriptovalutama pa je red da se malo pozabavimo i tom tematikom. Nakon prošlogodišnjeg probijanja psihološke granice od 100.000 dolara za jedan Bitcoin i nedavnog pada na 75.000, cijena se stabilizirala u zoni od oko 90.000. U trenucima nastanka ovog teksta iznosila je cca. 95.000 dolara.
Ono što me ponukalo da natipkam ovaj osvrt je članak na inače odličnom portalu Gizmodo, u kojem je konstatirano da je rudarenje Bitcoina postalo neisplativo. Taj se članak ubrzo reciklirao po mnogim drugim web odredištima i kod mnogih stvorio apokaliptičnu sliku za kriptovalute. Kad Bitcoin već nije pao na nulu, kako su to prije dvije godine mnogi predviđali, malo senzacionalizma, makar i tehnološkog, očito nije na odmet.
Činjenica je da su troškovi rudarenja Bitcoina vremenom rasli i da se sada nalaze 80.000 do 90.000 dolara. Kao glavni razlog navodi se rast cijene električne energije, što je svakako validno. Spominje se i halving, tj. „prepolovljene nagrade“, što je inače u startu ugrađeno u algoritam najveće kriptovalute.
S obzirom na prirodu „proizvodnje“ Bitcoina, sasvim je logično da troškovi vremenom rastu, neovisno o cijenama električne energije. Rudari se međusobno natječu, kao i u svakom drugom poslu. Ako jedan zbog troškova odustane od rudarenja, njegovo će mjesto preuzeti netko drugi.
82.000 dolara troška za proizvodnju jednog Bitcoina nominalno je ogromna svota, no cijelu stvar treba staviti u kontekst.
U srpnju 2016. godine troškovi rudarenja jednog Bitcoina su dosegli tada astronomskih 970 dolara, dok je prodajna cijena na tržištu iznosila 675. Dakle, trošak proizvodnje je bio 44% veći od prodajne cijene.
U siječnju 2019. trošak rudarenja je iznosio oko 4.500 dolara, a prodajna cijena Bitcoina oko 3.600 (faktor 1,33).
Na koncu, dok se Bitcoin mogao rudariti na kućnom računalu, trošak od nekoliko dolara je mnogima bio neisplativ.
Trenutačno se ove dvije krivulje preklapaju, ali to ne znači da će tako ostati, što u velikoj mjeri potkrepljuje povijesni grafikon. U slučaju masovnijeg odustajanja tvrtki od rudarenja, one veće koje ostanu će se zadovoljiti manjom maržom i nastaviti poslovati.
Ako jedna pizzerija u centru grada odustane od poslovanja zbog visokih troškova, velika je vjerojatnost da će na njezino mjesto dođi druga, koja ih može podnijeti. Kad ona propadne, doći će treća itd. Barem dok živimo u kapitalističkoj paradigmi.
Ovo se možda doima kao banaliziranje, ali radi se o osnovnoj ekonomskoj logici. Da u ovom trenutku nekim čudom pola rudara prestane rudariti, preostala polovica će pokupiti njihove nagrade po složenom bloku. To u prijevodu znači da će im se zarada kumulativno udvostručiti.
Dakle, nema neisplativosti. Samo sposobnost ili nesposobnost rudara da se prilagode situaciji. Povijesno gledano, krivulja rasta troškova rudarenja se često ispreplitala s onom koja prati profitabilnost i u ovom trenutku ne možemo reći da je došlo do nekog dramatičnog poremećaja.
Veći problem od „neisplativosti“ su makroekonomska i geopolitička situacija
Sasvim drugi par rukava je činjenica što su kriptovalute davno izgubile svoj osnovni smisao i u međuvremenu postale samo još jedan špekulativni financijski instrument.
To za sobom opet povlači povezanost s tržištima kapitala, koja su opet pupčanom vrpcom povezana s političkom situacijom. Kriptovalute su, od svog rođenja 2009. godine uživale u relativno stabilnom geopolitičkom i ekonomskom okruženju, uz nepostojeće kamatne stope središnjih banaka. Sve se to promijenilo 2022. godine, kad je u vidu inflacije na naplatu došlo razbacivanje friško naštamapanim dolarima i eurima za vrijeme pandemije. To je za posljedicu imalo podizanje kamatnih stopa, s instantnim učinkom na pad tržišta kapitala.
Trenutna geopolitička situacija definitivno ne ide u prilog stabilizaciji tržišta kapitala pa tako ni kriptovaluta. Proteklih tjedana smo vidjeli kako su burze padale i skakale sukladno Trumpovoj sumanutoj carinskoj politici, a mnogi ekonomisti već predviđaju novu recesiju.
U takvom okruženju, sasvim je logično očekivati turbulencije, ali ne i prestanak rudarenja.
