Microsoft je predstavio Scout, novog agentnog AI asistenta temeljenog na OpenClawu, no umjesto same tehnologije, pažnju je privukao način na koji je tvrtka navodno definirala njegov razvojni smjer. Prema procurjelim internim materijalima, jedan od glavnih ciljeva bio je stvoriti proizvod koji će korisnike zadržavati što dulje i s kojim će se vraćati iznova, ali je to u dokumentima opisano izrazom koji zvuči daleko agresivnije nego što bi takva strategija inače trebala biti.
Takva formulacija teško se može doživjeti kao bezazlena. U vremenu kada raste zabrinutost zbog pretjeranog oslanjanja na AI alate, ovakva poruka ostavlja dojam da Microsoft, barem u internom planiranju, stavlja naglasak na maksimalno vezivanje korisnika uz proizvod, umjesto na jasne granice između korisnosti, navike i potencijalne psihološke ovisnosti.
Prema navodima iz procurjelih materijala, Scout je tek početak šire strategije koja uključuje povezivanje s drugim AI servisima i postupno proširivanje funkcionalnosti. Drugim riječima, Microsoft očito želi da se ovaj alat pretvori u središnje mjesto korisnikove svakodnevice, a ne samo u još jednog asistenta koji odgovara na pitanja ili odrađuje jednostavne zadatke.
Problem je u tome što se takav pristup uklapa u širi obrazac tehnološke industrije u kojoj se uspjeh često mjeri vremenom provedenim u aplikaciji, brojem povrataka i stupnjem angažmana. No kada se takvi ciljevi počnu opisivati izrazima koji sugeriraju ovisnost, javnost to teško može shvatiti kao benignu poslovnu strategiju.
Dodatnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da su stručnjaci već upozoravali na mogućnost da se korisnici previše vežu uz AI chatbotove i asistente. Posebno je osjetljivo to što takvi sustavi mogu stvarati dojam stalne potvrde, zbog čega kod dijela korisnika pojačavaju pogrešna uvjerenja ili stvaraju nezdravu ovisnost o digitalnom sugovorniku koji je uvijek dostupan.
Scout se pritom ne uklapa u klasičnu sliku chatbota. Riječ je o agentnom AI alatu koji može preuzimati zadatke i djelovati umjesto korisnika, što ga čini ambicioznijim proizvodom od običnog sučelja za razgovor. Upravo zato izjava o “ovisnosti” zvuči još problematičnije, jer dolazi od alata koji bi se mogao duboko integrirati u svakodnevni rad i navike korisnika.
Microsoft je možda želio pokazati ambiciju i samopouzdanje, ali je umjesto toga otvorio novu rundu sumnje oko toga gdje završava korisnička privlačnost, a počinje manipulativni dizajn. U industriji koja već ima problema s pretjeranim obećanjima oko umjetne inteligencije, ovakav signal teško prolazi bez kritike.
