Još je pokojni Steve Jobs u jednom TV intervjuu na novinarsko pitanje zašto se iPhone ne može proizvesti u Americi, pojasnio da je to jednostavno nemoguća misija, odnosno da se proizvodnja napredne elektronike nikad neće „vratiti kući“.
Desetak godina kasnije, uvjeti na tržištu su se promijenili. Kina, zemlja u kojoj se proizvode čak i američke zastave, u industrijskom je pogledu napredovala do te mjere da je i američkim vlasima zadala glavobolje. No, da bismo shvatili zašto je preseljenje ove industrijske grane na Zapad nemoguća misija, odnosno moguća uz neizrecivo visoke troškove, moramo se vratiti malo u povijest.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme mandata američkog predsjednika Nixona, započeli su pregovori s Kinom o normalizaciji odnosa i mogućoj suradnji. 2000. godine Kina dobiva punopravni status članice Svjetske trgovinske organizacije, i to upravo na inicijativu SAD-a, koji praktički i kontrolira tu organizaciju. Iako su mnoge američke kompanije i prije te godine bile prisutne u Kini, 2000. će ostati zabilježena po tome što je predstavljala prekretnicu u kineskom industrijskom razvoju.
Američke kompanije su već ranih 80-ih počele ulagati u Kinu, premještajući proizvodnju zbog jeftinije radne snage, što im je u startu osiguravalo veću dobit. Tada se nitko nije bunio, jer je svima takva situacija odgovarala. Velik dio kineskog stanovništva je polako počeo izlaziti iz siromaštva, a američke (i europske) kompanije su bilježile rekordne profite. Malo tko se tada obazirao na iskorištavanje radne snage i ljudska prava, iz jednostavnog razloga što nikome nije bilo u interesu da uspostavljena suradnja propadne.
Nakon 2000. kineske vlasti su uvidjele da svoje potencijale mogu puno bolje kapitalizirati, te su počele razvijati strategiju „ekosustava“. Primjerice, za proizvodnju pamučne jakne, nije dovoljan samo pamuk, već i njegova obrada, tkanje, šivanje, nabava potrebnih repromaterijala poput dugmadi, patent zatvarača, konopca i sl. Kina je tako kompletnu proizvodnju repromaterijala organizirala na svom tlu, a dio (mahom manje profitabilni) izmjestila u susjedne zemlje poput Bangladeša, Nepala i Vijetnama.
Ista stvar se sada događa s mobitelima, računalima i svom naprednom elektronikom. Organizacija proizvodnje koju je Kina pretvorila u strategiju, stvorila je međuovisne lance nabave kako bi proizvodnja svih potrebnih komponenti bila nadohvat ruke, tj. kako bi troškovi proizvodnje bili što manji.
Kako je vrijeme prolazilo, kineska industrija je počela uzimati primat. Ne radi se samo o mobitelima. Ključna stavka je telekomunikacijska infrastruktura. Europskim kompanijama poput Nokije, Siemensa i Ericssona to nije predstavljalo problem, jer im Huawei u početku nije predstavljao konkurenciju u domeni proizvodnje mrežne infrastrukture. No, nije trebalo dugo da Huawei izbije na prvo mjesto, iz jednostavnog razloga jer je bio konkurentniji. Slično se kasnije dogodilo i s mobitelima, kad je skoro izbio na prvo mjesto po broju isporuka. Trumpova administracija mu je uvela sankcije i tako ga praktički izbacila iz igre. Mnogi analitičari vjeruju da je Huawei zapravo samo kolateralna žrtva u pregovorima između kineske i američke strane, jer trgovinski spor, odnosno američki deficit kojeg ostvaruje s Kinom, daleko veći i opsežniji od samo jedne kompanije.
Kina je u međuvremenu preuzela praktički kompletnu proizvodnju mobilnih telefona, i to svih svjetskih brandova. Megatvornice poput Foxconna i Pegatrona proizvode veliku većinu smartfona koje danas možete kupiti u trgovinama. Ako se vratimo na pitanje zašto se proizvodnja mobitela ne može vratiti u Europu (nekad su se proizvodili u Švedskoj, Njemačkoj i Finskoj) ili u Sjevernu Ameriku (Motorola, BlackBerry…) odgovor je isti kao u slučaju pamučnih jakni.
Sva prateća industrija se nalazi u Kini i okolnim zemljama, što znači da bi svaki pokušaj premještanja preko Pacifika ili Atlantika stvorio nezamislive troškove. Osim proizvodnje mobitela samih, trebalo bi premjestiti kompletnu prateću industriju. Da bi cijela priča dobila i ironičan ton, Kina iz SAD-a uvozi upravo onaj pamuk za proizvodnju jakni i ostalih tekstilnih proizvoda. SAD u Kinu izvozi sirovinu, a uvozi gotov proizvod. Ovo je realno jedan od većih poraza američke ekonomske strategije, ukoliko ju je ikad uopće imala, osim što se vodila kratkoročnim ciljevima povećanja dobiti pojedinih kompanija, da bi se na kraju počela braniti sankcijama.
U tom procesu bi mnoge kompanije jednostavno propale, dok bi neke druge eventualno preživjele uz državnu pomoć. No pravo je pitanje imaju li zapadne zemlje dovoljno novca za takav poduhvat, i postoji li uopće politički konsenzus da se takav postupak pokrene.
Vidjeli smo pokušaje premiještana proizvodnje poluvodiča iz Koreje i Tajvana u SAD i Europu, no ti projekti su već u startu naišli na more problema. Od neispunjenih obećanja o subvencioniranju, neusklađenosti poreznih politika i sl., s još uvijek upitnim ishodom obzirom na nepredvidivost troškova. Tako se vrlo lako može dogoditi da čak ako u ovom naumu i uspiju, sve bi se moglo pretvoriti u Pirovu pobjedu, jer će konačni proizvod biti toliko skup, da ga neće imati kome prodati.
Isto tako smo vidjeli da su i europski telekom operateri pod pritiskom da se riješe Huaweijeve opreme, koja je godinama ugrađivana u njihovu infrastrukturu, no problem je u tome što bi europski operateri i države pretrpjele daleko veće troškove nego što je to slučaj u SAD-u, koji je ujedno i kreator ove politike.
I na kraju spomenimo još samo riječi stručnjaka koji prate ovu industrijsku granu od samog početka. Potpuno odvajanje od Kine u tehnološkom smislu nije moguće, a u primjeru Applea, da bi se međuovisnost dovela na prihvatljivu razinu, bilo bi potrebno 20 godina. Potonji je, istini za volju, već počeo s izmještanjem dijela proizvodnje u Indiju i susjedne zemlje, no taj je proces prespor i neizvjestan. S druge strane, Kina je Appleu iznimno važno tržište, stoga i on mora kalkulirati da se ne zamjeri previše kineskim vlastima. iPhone je u Kini najprodavaniji mobitel, ali ako Apple napravi samo jednu grešku u koracima, mogao bi ostati bez velikog, a možda čak i presudnog tržišta. Drugim riječima, Apple više treba Kinu, nego Kina Apple.
S obzirom na najnovije geopolitičke trzavice, pitanje je vremena kad će se i Indija početi odmicati od SAD-a. Uostalom taj proces je već započeo jer su zemlje BIRCS-a već u procesu odbacivanja američkog dolara kao rezervne valute i valute međusobnog trgovanja, tako da SAD-u ostaju još jedino politički pritisci i sankcije kao glavno oružje.
Nezahvalno je prognozirati kako će se ova situacija razriješiti, no sasvim sigurno neće u nekom kratkom razdoblju. Dok SAD i EU s jedne strane uvode sankcije, i svojim kompanijama zabranjuju izvoz napredne tehnologije u Kinu, ova bi zahvaljujući vlastitim snagama u sljedećih nekoliko godina mogla postati potpuno neovisna o npr. Qualcomm 5G modemima ili nizozemskim litografskim strojevima. A tek to znači novi problem za zapadnu hemisferu. U tom slučaju bi Kina mogla sama proizvoditi svu naprednu tehnologiju koju danas prodaje na zapadu, a taj isti Zapad joj neće biti u stanju konkurirati.
