Zaslone osjetljive na dodir s velikom oštrinom i visokim kontrastom već dugo uzimamo zdravo za gotovo. Bez sumnje još uvijek postoji razlika u kvaliteti, prvenstveno zbog toga što se još uvijek koristi više tehnologija – OLED i njegove podvrste te IPS, no čak i kod najjeftinijih uređaja oni uopće nisu toliko loši kao što je nekoć bio slučaj. Kako smo došli do ove razine i koliko je vremena bilo potrebno za to? Put je bio dugačak i na trenutke konfuzan, ali vrijedilo je biti strpljiv.
Mogli bismo krenuti s prvim zaslonima mobilnih telefona, ili čak s prvim zaslonima u boji koji su imali daleko manje mogućnosti izmjena boja nego što bi bilo idealno za dinamično korištenje, ali to ćemo ostaviti za retro rubriku, iako već i ovaj tekst koketira s tim. Ovu priču ćemo započeti s modernim smartfonima, odnosno s prvim iPhoneom iz 2007. TFT LCD (thin-film-transistor liquid-crystal-display) je bila tehnologija korištena za izradu njegovog zaslona, a dijagonala i rezolucija su iznosile 3,5 inča i 320 x 480 piksela, što se tada smatralo velikim. Apsolutno svi mogući aspekti tog zaslona su se kroz petnaestak godina razvoja drastično promijenili, no daleko smo još od toga. Ako pogledate rezoluciju, vidjet ćete da je omjer stranica 3:2, potpuno drugačiji od današnjih koji se vrte oko 19:9, čak i 21:9. Realno gledajući, da se onda koristio izduženi format, imali bismo prilično glomazne uređaje s loše iskorištenom površinom prednje strane budući da su zasloni tada zauzimali tek oko 50% površine.
Nešto što je živciralo Stevea Jobsa je neadekvatna zaštita zaslona. Svi vi koji ste imali prve mobitele prije dvadesetak ili više godina znate da su i nakon malo upotrebe imali izgrebana plastična kućišta i vidljivost na zaslonu se smanjila. Corning, tvrtka koja stoji iza popularnog Gorilla Glassa, je tada bila u financijskim problemima i posao proizvodnje stakala za zaslone pametnih telefone im je došao kao naručen, doslovno. iPhone 3G i T-Mobile G1, prvi uređaj s Androidom su se mogli pohvaliti velikim prodajnim adutom koji je osiguravao ugodnije korištenje.
Druga stvar koja se ubrzo pokazala jako bitnom u konkurentnosti je oštrina. Ona se iskazuje u broju piksela, tj. točkica po kvadratnom inču (dpi ili ppi) i u ono doba je bila ispod 200 ppi. To nije bilo dovoljno da ljudsko oko ne raspozna pojedinačne piksele i već (ili tek) 2009. je iPhone 4 sa zaslonom iste veličine kao na prvoj generaciji iPhonea, ali rezolucijom 640 x 960 postavio novi standard koji je nazvao Retina – s 330 ppi. I panel je bio novi, radilo se o IPS (in-plane switching) tehnologiji s daleko vjernijim prikazom boja, pogotovo pod većim kutom gledanja. LG je kao tvrtka koja je uvijek ulagala puno novca u razvoj tehnologija također imao predstavnika s oštrim zaslonom, bio je to model Arena s 3-inčnim zaslonom rezolucije 480 x 800, što je davalo gustoću od 311 ppi. Nedostatak mu je bio TFT panel, ali barem je bio zaštićen Gorilla Glassom. I ostale tvrtke, poput Sonyja su slijedile primjer i prezentirale svoje tehnologije.
U pravo vrijeme je i Samsung krenuo u žestoku bitku. Prvi pravi rival iPhoneu je, sjetit ćete se, bio Galaxy S. Njegov zaslon je bio bolji od iPhoneovog u svakom aspektu osim u oštrini, no to je bila zadnja briga za Samsung. Uz dijagonalu od 4 inča je nudio veću kvadraturu, ali ono što je bilo najvažnije je tehnologija izrade. Super AMOLED (active-matrix organic light-emitting diode) ima bolju zasićenost boja, bolju vidljivost u otvorenom prostoru i, najbitnije od svega, ima individualno osvijetljene LED-ice, što rezultira manjom potrošnjom energije te vjernim prikazom crne boje, što je zapravo genijalan trik koji se koristi i danas.
LG je forsirao razvoj IPS LCD-a, realno je proizvodio vrlo kvalitetne panele koji su bili dovoljno dobri i za Apple; povremeno je skrenuo s puta s ponekim eksperimentom poput 3D zaslona koji nikad nisu zaživjeli. I dok su na tržištu već bili dostupni smartfoni sa zaslonima blizu 5 inča i Full HD rezolucijom, Apple je nudio 4-inčni iPhone 5s s „mizernih“ 640 x 1136 piksela. Tek je iPhone 6 dobio 4,7-inčni zaslon, a mala revolucija je bila u modelu 6s koji je imao i 3D Touch, tj. zaslon osjetljiv na jačinu pritiska. To nije zaživjelo jer su takvi zasloni oduzimali dragocjeni prostor u kućištu koji se mogao bolje iskoristiti za veću bateriju, a i Android je to riješio dugim pritiskom na zaslon, bez potrebe za silom.
Sa svakom sljedećom generacijom smartfona smo svjedočili rastu veličine i rezolucije, kao i kontinuiranom napretku kvalitete prikaza. No o tome ćemo više u drugom dijelu jer materijala ima i više nego dovoljno.
