Zašto imamo najsporiji Internet u EU, zašto su mobiteli skupi i zašto se ne treba ljutiti na operatere

Soup nazi hrvatski operateri

Koliko ste puta izgubili živce zbog telekom operatera, bilo fiksnog, bilo mobilnog? Koliko ste puta demonstrativno raskinuli ugovor i otišli drugom, da biste kasnije zaključili da je taj isti, ako ne i gori od onog prvog?

Vjerujem da je većina čitatelja ima slična iskustva s operaterima, što je i normalno s obzirom na obujam i popularnost ovog posla, i to uglavnom zbog pristupa internetu, bez kojeg je život normalnom čovjeku u današnje vrijeme nezamisliv, kako u privatnom, tako i u poslovnom životu.

Ne pišem ovaj članak kako bih se javno žalio na bilo kojeg operatera, iako sam imao epizoda sa svakim od njih. Ne pišem ni jer mi je dosadilo tražiti Pokemone, niti zato što sam prestar za Ultru. Možda jednostavno nemam pametnijeg posla u nedjelju navečer.

Dakle, ima li smisla poludjeti na jednog operatera i prebaciti se na drugog? U većini slučajeva, naravno ima. Ponekad se dogodi da jedan operater ponudi bolju tarifu od drugog, iako često zapravo nude iste usluge po istim cijenama, samo malo drukčije upakirane. Često se dogodi i to da sustav za obračun operatera zakaže, polupa lončiće i vi se nemate živaca natezati, pa vam tako nakon nekog vremena pukne film i odete drugom operateru.
Iz ovog treba izuzeti one koji namjerno ne plaćaju račune pa dođu u veće probleme nego što su ih imali u startu, ali su česti slučajevi da i operateri krivo obračunaju troškove.

Ove se epizode mogu ponavljati beskonačno. A s obzirom da nam izbor nije velik, čest je slučaj da se nakon nekoliko rotacija i rošada, vratite prvom operateru od kojeg ste nekoliko godina ranije pobjegli glavom bez obzira.

I tako u potrazi za najboljim operaterom, odnosno najpouzdanijom i najpovoljnijom uslugom, za koje smo već ustanovili da bez njih ne možemo, često promijenimo nekoliko ugovora, da bi gledajući s veće vremenske distance, zaključili kako neke velike razlike među njima zapravo nema.

U čemu je onda problem?

Prvo i osnovno, problem leži u nedovoljnoj razvijenosti tržišta, a time i nekonkurentnosti. Krenimo s fiksnim operaterima. Ako bacite oko na podatke EUROSTAT-a o konkurentnosti našeg tržišta, primijetit ćete da stojimo prilično loše. Jedna od zanimljivijih statistika je ona o prosječnoj brzini interneta. Po EUROSTAT-u, Hrvatska je u samom dnu ljestvice EU zemalja po brzini fiksnog interneta, i tu je svaki komentar suvišan. Mnogi će se zapitati zašto je tomu tako i može li biti bolje?

Da bi se razumjelo ovako lošu situaciju na hrvatskom tržištu internet usluga, potrebno se vratiti u ne tako davnu povijest. Svima bi trebala biti poznata situacija iz devedesetih, kad se vršila privatizacija poduzeća u tadašnjem društvenom vlasništvu, među kojima je bio i današnji Hrvatski Telekom, tada poznat pod mnogim drugim imenima (PTT, HPT i Hrvatske Telekomunikacije).

Skegro_V_625

Cijela privatizacija je prošla kako je prošla, a njezine plodove beremo i danas. Kad je 1998. na red za privatizaciju došao tadašnji HPT, tada već prilično iskusna vlast je skovala plan koji se u suštini nije previše razlikovao od dotadašnje prakse rasprodaje društvenog vlasništva. Prvih 35% dionica je prodano Deutsche Telekomu i to nakon što je na natječaju za taj paket ponudio oko milijardu tadašnjih njemačkih maraka, odnosno 200 milijuna više od švedsko-norveškog konzorcija Telia-Telenor. Površnim pogledom moglo se zaključiti da je Vlada odabrala bolju ponudu, no ubrzo nakon što je ugovor sklopljen, vidjelo se u čemu je kvaka. Mlađi čitatelji možda ne znaju da je Hrvatska do tada bila podijeljena na više zona u fiksnoj mreži, da bi ugovorom s DT-om bila uvedena jedna zona. Međužupanijski poziv je pojeftinio otprilike za trećinu, ali je lokalni poskupio za oko 3 puta.

DT je očito sklopio dobar posao, jer što je 200 milijuna maraka u odnosu na razliku u cijeni poziva, koju će građani sljedećih godina uplaćivati u njihovu kasu? Ovime je svakom s prosječnim IQ-om postalo jasno da je ponuda DT-a zapravo bila lošija. Vlada je dobila 200 milijuna maraka više za krpanje proračunskih rupa, ali i isplate plaća, provizija, domjenaka, Audija i ostalih stavki, da bi ukupnu cijenu u konačnici platili hrvatski građani. Novinari koji su se tada usudili kritizirati ovakvu odluku, u pravilu su proglašavani komunjarama, neprijateljima hrvatske države, te crvenim i zelenim vragovima (tada još nije bilo popularno koristiti naziv Orjunaši).

Drugi problem, kojeg mnogi tada nisu htjeli vidjeti, proizlazio je iz činjenice što je 35% dionica kompanije koju su generacije hrvatskih građana stvarale desetljećima, prodano stranoj kompaniji pod paskom privatizacije, jer naravno, država nije dobar vlasnik pa je dobro da se napokon otarasimo relikta socijalizma i da sve prijeđe u privatne ruke. Naime, naglasak na «privatizaciji», vlasti nije omeo da HT proda kompaniji u vlasništvu druge države, u ovom slučaju Njemačke. Da, Deutsche Telekom je u to doba bio u većinskom vlasništvu njemačke vlade. Bravo HDZ!

E sad, da se biračko tijelo SDP-a u ovoj priči ne bi osjećalo zakinutim, pobrinula se Račanova vlada, koja je 2001. godine Deutsche Telekomu prodala još 16%, čime je ovaj njemački div stekao 51% dionica i time kontrolu nad ovom, do tada hrvatskom kompanijom. Treba dodati da je jedan dio ovog ugovora, isto kao i u prvom slučaju, nosio oznaku tajnosti, te da detalje iz njega vjerojatno nikad nećemo doznati, ali to na kraju krajeva nije ni bitno, jer su posljedice vidljive i danas. Ovim ugovorom HT-u (DT-u) je praktički poklonjena kompletna infrastruktura, dakle, svi svjetlovodni kablovi, bakrene žice, parice, centrale i sva moguća oprema. Isto tako je HT-u do 2004. godine produljen monopol na fiksne usluge, a taj dio ugovora čak nije ni bio tajan.

racan_budisa

Mlađi čitatelji isto možda ne znaju da se telefonski priključak nekada plaćao i 3000 njemačkih maraka, čime se financirala izgradnja upravo te infrastrukture koju je tadašnja koalicijska vlada praktički poklonila DT-u. Svaki komentar je suvišan.

Nesporna je činjenica da je HT privatizacijom, ma kakva ona bila, postao profitabilan, riješio se viška radne snage, birokracije i općenito tereta. Iz poslovnog ugla odlično odrađen posao, ali iz onog hrvatskih građana i korisnika ne baš tako bajno.

2004. godine se počinju pojavljivati prvi fiksni operateri, koji, eto, koriste HT-ovu infrastrukturu, i njemu u to ime plaćaju najam. Ova situacija je u manjoj ili većoj mjeri prisutna i danas. Usput recimo da je prvi alternativni fiksni operater bio «Divan», no njegove usluge nikad nisu zaživjele jer nije dobio odobrenje od ministarstva prometa i veza, koje je tada vodio Roland Žuvanić. Zanimljivo, kasnije je taj isti Žuvanić, kad je sišao s vlasti, osnovao Optima Telekom. Slučajno ili ne, prosudite sami.

Ova situacija je zapravo temelj nereda i nerada na hrvatskom tržištu fiksnih usluga, a svjedočili smo i koliko je kasnilo uvođenje optike. HT-u, odnosno DT-u jednostavno nije bilo u interesu ulagati, jer iz postojećih resursa zasnovanih na monopolu ionako ubire dovoljno novca da bi poslovao pozitivno, dakle isplatio plaće, godišnje nagrade, pa čak i dividende. Odlično menadžerima, odlično dioničarima, odlično radnicima, a građanima – loša usluga i visoke cijene.

Ovdje sada dolazimo do objašnjenja zašto imamo najsporiji internet u EU. Dakle, konkurencije ili nema, ili je slaba, a država se pobrinula da se vlasniku infrastrukture ne isplati ulagati u nove tehnologije, u ruralna područja, u smanjivanje cijena itd. Ovime isto tako možemo objasniti zašto su služba za korisnike i tehnička podrška takve kakve jesu. S obzirom na ekstraprofite koje ostvaruju, mogli bi ih bolje platiti i bolje opremiti, ali to ne čine, jer im se ne isplati, a država i regulator ih ili ne mogu, ili ne žele natjerati.

cijene interneta

(Klikni za uvećanje)

Kad je mobilna telefonija u pitanju, situacija je vidljivo bolja. Imamo tri operatera koja sada, eto, zaista ulažu u infrastrukturu i statistički podaci pokazuju da je Hrvatska u samom vrhu EU po brzinama mobilnog interneta, a i pokrivenost 3G i 4G mrežama je na zavidnom nivou.

No nije sve u brzini i pokrivenosti, ima nešto i u cijenama. Iako se ne možemo požaliti na previsoke cijene mobilnih usluga, barem ako gledamo EU prosjek, možemo iskusiti izrazito nelogične cijene uređaja. Naime, sva tri operatera su prije nekoliko godina praktički ukinula subvencioniranje kod kupnje mobitela uz zasnivanje pretplatničkog odnosa, tako da smo postali jedna od rijetkih zemalja gdje se uz samu tarifu, otplaćuje i mobitel. Na nekim uređenijim tržištima, za mjesečnu pretplatu od par desetaka eura uz simboličnu cijenu dobijete flagship smartfon, no kod nas ga morate otplaćivati na mjesečnom računu. Ovo samo po sebi ne bi bilo sporno da se ista stvar nije dogodila kod sva tri operatera, i to u isto vrijeme, što debelo miriši na kartelsko udruživanje. Iako imamo i regulatora (HAKOM), na kojega se često volimo pozivati, smatram da u ovom slučaju ne radi svoj posao. Mogu sada dežurni PR-ovci nabrajati stavke zakona i pravilnika, ali to ne znači da su ti zakoni i pravilnici dobri. Iz prethodnog dijela teksta smo mogli vidjeti da je i privatizacija HT-a bila po zakonu, i nemojte me tjerati da nabrajam što je sve u povijesti ljudskog roda bilo po zakonu.

hrinternet

Kad smo već kod cijena mobilnih usluga, možda će biti zanimljiv podatak da npr. slovenski turisti jeftinije surfaju kod nas u roamingu, nego mi u mrežama naših vlastitih operatera. Tako svom operateru u Sloveniji plaćaju 16 eura za 20 GB potrošenog prometa u 4G mreži Hrvatskog Telekoma. Sad si postavite pitanje: u kojoj zemlji i u kojoj stranoj 4G mreži vi u roamingu možete potrošiti 20 GB za 120 kuna? Ili još bolje, možete li po toj cijeni surfati u mreži Hrvatskog Telekoma?

Naravno, HT se ograđuje jer «ne komentira cijene drugih operatera», ali iz ovoga je vidljivo da su svojim slovenskim kolegama smanjili cijenu interkonekcije, pri čemu još uvijek posluju pozitivno. To se negdje mora kompenzirati, a najlakše je, naravno, udariti po plećima vlastitih građana.

Nadam se da vam je sada malo jasnije zašto su domaći operateri takvi kakvi jesu, zašto imamo najsporiji fiksni Internet u EU, zašto su cijene mobitela takve kakve jesu i zašto se ne treba ljutiti na prvi red vojnika, bilo u SZK, bilo na prodajnim mjestima. Također, ne možete vi toliko ugovora raskinuti, koliko vas HT, zbog svog monopola kojeg mu je omogućila država, može zajebavati i pritom vas uvjeravati kako brine za vas, za okoliš i mir u svijetu. I dalje ćete birati najpovoljnije tarife, mobitele i pakete, ma koliko malo manevarskog prostora imali, psujući pritom službe za korisnike, cijene, kapitalizam i loše vrijeme. I dalje ćete igrati Pokemone, koje ćete uskoro loviti po Konzumima i kioscima Tiska, a operateri će i dalje smišljati nove tarife koje će samo preslagivati i prelijevati iz šupljeg u prazno. Napravit će još luđi dizajn web stranica kako biste se na njima što bolje izgubili, nakon čega ćete otići u T-Vip2 centar, gdje će vam prodavač za tezgom prodati i one opcije za koje niste ni znali da vam trebaju.

Na kraju jedna sugestija – ne krivite operatere ni ljude koji u tim kompanijama rade. Krivite državu, odnosno vlast koja im je takvo ponašanje dopustila. Krivite sebe i sve one koji su glasali za takvu vlast, a vidjeli smo da cijela priča nije stranački, već financijski obojena. Ne nudim ni alternativu, niti sam anarhist, ali želim jasno reći – krivi smo mi, sami sebi.

 
      
 
Najnovije recenzije
Najčitanije recenzije
Top teme
Video tjedna
Uporaba kolačića

Mob.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Klikom na gumb 'U redu' pristajete na korištenje kolačića.  [ U redu ]