Ovih dana navršava se punih 10 godina od lansiranja Samsunga Galaxy Note 4. Iz današnje perspektive, ovaj uređaj spada u pretpotopne. Hardver mu je davno zastario, a i sigurnosne nadogradnje softvera je prestao dobivati prije solidnih pet godina. Dakle, danas je praktički neupotrebljiv.
Ono što me podsjetilo na njega je zapravo nostalgija. I to ona za vremenima kad smo mogli birati površinu kućišta. Note 4 je imao plastični poklopac, kao zadnja generacija Samsunga s promjenjivom baterijom. Ne žalim toliko za tom starom koncepcijom integriranja baterije u mobitel, koliko za činjenicom što je ovaj model imao – plastični poklopac. Ta plastika možda nije bila najsretnije rješenje iz današnje perspektive zelene tranzicije, ali je u ovom modelu nudila teksturu nalik onoj na umjetnoj koži. Rezultat je bio odlično ležanje u ruci, barem što se klizavosti kućišta tiče.
Da je ovo zapravo bio pun pogodak, shvatio sam tek nakon što sam godinu kasnije kupio Note 5. Taj je model došao s novom koncepcijom kućišta koju je Apple na iPhoneu gurao godinama ranije. Staklena poleđina je u startu obećavala famozni „premium look“ ali je imala jednu ogromnu manu – klizavost.
I tako smo došli do situacije kad su nas proizvođači navukli na nešto apstraktno, da bi nas istovremeno zakinuli za prilično egzaktan pojam – praktičnost. Uostalom, ni prvi ni zadnji slučaj žrtvovanja funkcionalnosti zbog estetike. Sjetimo se samo da u novijim automobilima klimu podešavamo na dodirnom zaslonu. Van svake pameti.
Da bi stvar bila gora, par godina kasnije, većina proizvođača je prešla na još retardiraniji koncept – brušeno staklo.
Tako danas na izbor imamo raznorazne boje kućišta, ali uglavnom s brušenom pozadinom, koja je još klizavija od prvotnog stakla. Glatko staklo još i ima kakvu-takvu adhezijsku karakteristiku. Zbog svoje prirodne vlažnosti, prsti na nju bolje prianjanju nego u slučaju brušene, odnosno mat površine.
Neki će sada reći da se time izbjeglo packanje, no uvjeren sam da bi mnogi od nas radije imali zapackane mobitele umjesto razbijenih.
Uostalom, većina ih ionako nosi u maskici pa je teorija o packanju u startu bespredmetna. A budimo iskreni, i zaslon je od stakla pa se kao takav isto solidno packa. Neće vam poleđina spasiti čistunski obraz dok je zaslon umrljan.
I sada se meni, kao i velikom dijelu vas koji ovo čitate, nameće pitanje zašto, pobogu, proizvođači forsiraju klizavu pozadinu, pogotovo u premium segmentu? Štoviše, upravo mobiteli koji koštaju po 1000 i više eura, čine najveći postotak izrađenih od brušenog, dakle najklizavijeg mogućeg materijala, bilo da se radi o staklu, keramici ili metalu.
Iz ovog razloga većina nas se odlučuje na nabavku zaštitne maskice, što je razuman potez s obzirom na opće stanje stvari. Ruku na srce, postojale su one i prije nego su mobiteli postali klizavi, ali sam uvjeren da su bile korištene u daleko manjoj mjeri nego danas, barem u premium segmentu.
S obzirom na razvoj događaja kroz dugo vremensko razdoblje, počeo sam vjerovati da nas proizvođači namjerno zajebavaju. Jer, kako drukčije objasniti situaciju kad skoro svi top modeli dolaze s iznimno klizavim kućištem koje doslovno onemogućuje normalno držanje u ruci? Ta klizavost možda i ne bi bila problem da su mobiteli ostali mali kao nekad jer je „grip“ tada bio daleko bolji. Veće dimenzije u kombinaciji s klizavom povšinom su realno recept za katastrofu.
Uz sve nabrojano, mi kao kupci smo samo okrenuli drugi obraz. Mobiteli su naklizavji otkad postoje i pitanje je mogu li uopće biti klizaviji. Naravno da mogu. Imali smo primjer Xiaomija Mi Mix iz 2016. godine, koji je bio toliko klizav da bi iskočio iz ruke kad biste ga jače stisli. Kao sapun. Želim vjerovati da nekom od proizvođača neće pasti na pamet da ponovno upotrijebi ovakvu keramiku.
Vremenom sam počeo razvijati i teorije zavjere o tome kako su se proizvođači mobitela uortačili s proizvođačima zaštitne opreme, kako bi što više maskica prodali lakovjernom puku. Ako za iPhone 16 Pro Max, koji u startu košta 1600 eura moram kupiti maskicu od 70, (ej halo… sedamdeset eura iliti više od 500 kuna?), s pravom mogu zaključiti da sam samo jedna u nizu ovaca za šišanje.
Nije ni Samsung ništa bolji. Slična maskica u originalnom izdanju košta oko 50 eura, što je jednako sumanuta cifra. Za komad silikona?
Ali eto, barem u svijetu maskica imamo solidan izbor zahvaljujući drugim proizvođačima, koji iste te maskice proizvode i za Apple i za Samsung. Naravno, razlika je u tome da kad dobiju logo, cijena im nekim čudom višestruko naraste.
Na koncu, čak i da se odlučite na jeftinu maskicu s eBaya ili Temua, tj. neku po razumnoj cijeni, gorak okus u ustima ostaje. Isto kao i retoričko pitanje kad će proizvođači početi ponovno proizvoditi mobitele koji nisu klizavi?
Posljednji top model u mojim rukama koji nije bio klizav je Vivo X90 Pro. Njegova poleđina s imitacijom kože možda nije bila idealno rješenje, ali je bio daleko lakši za nošenje i korištenje od bilo kojeg koji su nam ostali na izbor.
Isto tako se nameće pitanje kako to da doslovno svi proizvođači, koji se inače konstantno diče inovativnošću, još nisu uspjeli osmisliti kvalitetno rješenje za površinu kućišta?
Čini se da će ovo pitanje ostati visjeti u zraku, barem dok se u Appleu ne dosjete da bi mogli „ponovno izmisliti“ kućište koje nije klizavo. Ako se to i dogodi, ne treba sumnjati da će ih proizvođači Androida nedugo zatim slijediti.
