Američko – kineski trgovinski rat zalazi u opasnu fazu. Tko je sljedeći na redu i slijedi li nova polarizacija svijeta?

Kao što ste jučer već mogli pročitati, sutra na snagu stupa Trumpova zabrana aplikacija TikTok i WeChat na američkom tržištu. Ovo je, jasno, samo nastavak američko-kineskog trgovinskog rata započetog prije više od godinu dana, nakon što je američko ministarstvo trgovine sastavilo tzv. Entity list, odnosno popis stranih kompanija kojima je zabranjeno poslovati s onima sa sjedištem u SAD.

To su mahom kineske kompanije, ali i one koje usko surađuju s njima. Najzvučnije ime među njima svakako je Huawei, kojem Trump iz nekog razloga želi naštetiti najviše. Ovo je s američke strane gledano, u neku ruku i logično, budući da je Huawei najveći proizvođač telekom infrastrukture na svijetu. A to je, prema definiciji samih američkih dužnosnika, izravna prijetnja američkim interesima.

Tu zapravo i treba tražiti razloge zašto se Huaweiju želi nanijeti šteta, čak i na području mobitela, čiju je prodaju u SAD zabranio još ranije. Trump je sankcije Huaweiju uveo na temelju zakona koji mu dopušta uvođenje svojevrsnog izvanrednog stanja, odnosno kad se sumnja da postoji „opasnost po nacionalnu sigurnost“. S obzirom da za ove navode nije iznio nikakve dokaze, čak ni u z podršku naklonjenih mu medija, opravdano je sumnjati i propitkivati zašto se sve to događa. Treba li uopće spominjati lobiranje kod europskih saveznika da demontiraju postojeću Huaweijevu opremu, što bi izazvalo ogromne troškove?

U samu priču o špijuniranju ne vjeruje ni tehnički potkovan dio američke publike, no nije isključeno da se to ne događa. Naime, znamo da sve države špijuniraju sve što mogu, a sami Amerikanci su u tome najbolji. Upravo zato ne vidim razloga da i druge države ne bi imale pravo na špijuniranje, no da se ovdje ne radi o tome jasno je već u samom startu. Zašto?

Zato jer ako Huawei podatke američkih građana toliko željno želi poslati u Peking, zašto onda to ne bi radio i Xiaomi? Ili recimo OnePlus, koji s čak i američkim operaterima ima ugovore o prodaji uređaja. Štoviše, OnePlus je u više navrata uhvaćen kako podatke korisnika neovlašteno šalje u Kinu, o čemu smo u nekoliko navrata pisali, no to je mainstream medijima nekako prošlo ispod radara.

Dakle, ako se provlači teza da kineske kompanije moraju podnositi raporte centralnom komitetu u Pekingu, postavlja se pitanje zašto ih se tretira selektivno? Odgovor je vrlo jednostavan. Xiaomi i OnePlus još nemaju toliki udio na tržištu kao Huawei, niti imaju diviziju koja se bavi infrastrukturom. Ipak, ne znači da npr. Xiaomi u nekom trenutku neće imati veći tržišni udio, pa bi ga jednog dana lako mogla snaći ista sudbina.

Neke teorije koje graniče sa zavjerom govore o tome da je problem s Huaweijem zapravo taj što američke tajne službe ne mogu prodrijeti u njegovu infrastrukturu kao u onu drugih proizvođača, što se po njihovim definicijama zaista može okarakterizirati kao sigurnosni problem, no s obzirom da za to nemamo dokaza, bavit ćemo se samo činjenicama.

Američka administracija tu ne staje. Googleu je zabranila suradnju s Huaweijem, što je rezultiralo nedostatkom Google servisa i aplikacija na Huawei uređajima, dok recimo Microsoftu nije. Vidjeli smo da Huawei prodaje odlične laptope s Microsoftovim softverom, dakle Windowsima i Office aplikacijama, i to iz nekog razloga nikome nije smetnja. Dakle Huawei Amerikance ne može špijunirati preko računala ili tableta, a preko mobitela može? Odgovor se nameće sam po sebi. Huaweijev udio u prodaji prijenosnika je zanemariv u odnosu na ostale proizvođače, ali ne znači da jednog dana neće biti veće, a što će se tada dogoditi, možemo samo nagađati. Dakle, žrtvu je bitno udariti tamo gdje je najtanja, odnosno nanijeti joj štetu na području u kojem će najviše izgubiti, a to su u slučaju Huaweija infrastruktura i mobiteli.

E sad, svaka kineska kompanija u ovom trgovinskom ratu ima svoju priču. Tako je, primjerice, ZTE bio kriv jer je navodno kršio sankcije Iranu (!), o čemu smo također pisali. Po istom narativu, Huawei u opremi i mobitelima ostavlja backdoor, što nikad nije dokazano. Čak i uz medijsku kampanju Bloomberga koji je plasirao lažnu vijest da je u Vodafoneovoj mreži u Italiji, koju je inače gradio Huawei, pronađen backdoor. Sam Vodafone je ovu vijest istog dana demantirao, ali Bloombergu to nije smetalo da sljedećih tjedan dana na Facebooku i dalje boosta isti članak.

Ovdje nikako ne možemo zaboraviti ni slučaj kad je isti medij proširio vijest da je u Foxconnovoj tvornici u Kini, u kojoj se proizvodi iPhone, pronađen čip koji se u njega ugrađuje, a služi za špijunažu. Sam Tim Cook je to instantno demantirao, ali je zato postalo jasno da se u trgovinskom ratu koriste i mediji.

Nastavak trgovinskog rata dogodio se kad je američka administracija uvela sankcije za dodatnih 38 kompanija (ne nužno kineskih), koje su posredno surađivale s Huaweijem, a to bi prema nekim izvorima moglo dovesti do ozbiljnog kašnjenja početka rada 5G mreža u čitavoj Europi, budući da je dosta ugovora od strane operatera potpisano s trećim izvođačima koji su za svoje potrebe opet koristili Huaweijeve komponente i patente.

Nakon što se Trump okomio na TikTok, postalo je jasno da se trgovinski rat tek zahuktava, iako za zabranu ove aplikacije postoje potpuno drugi motivi. Naime, za vrijeme nedavnih nereda u SAD, TikTok je poslužio kao glavna platforma za širenje videa o policijskoj brutalnosti, nakon što su ih YouTube i Facebook instantno brisali pod izgovorom da se radi o lažnim vijestima, a pozivalo se i na kršenje pravila o širenju nasilnog sadržaja. Dakle, Trump ovdje ima itekako dobar razlog da zabrani TikTok kako bi što kvalitetnije cenzurirao američki Internet i na životu održao svoj režim. Ako vam posljednja rečenica zvuči kao da se radi o nekom bliskoistočnom ili istočnoeuropskom diktatoru, niste puno pogriješili, jer je stvar u suštini ista, samo što se način kojm oligarhija provodi svoje planove razlikuje od države do države.

Sad dolazimo do WeChata. Ova kineska aplikacija ima iznimno velik broj korisnika, prvenstveno u Kini, no samim kineskim građanima služi kao svojevrstan prozor u svijet. Naime, znamo da je u Kini praktički pola interneta zabranjeno, a među najzvučnijim imenima su Google, Facebook, Twitter i Whatsapp. Istina, kineski građani za komunikaciju sa svijetom koriste i Microsoftov Skype, no on nije ni blizu prilagođen kineskom tržištu, pogotovo pismu, kao i po pitanju naprednih algoritama za specifičnosti kineskog jezika. Također, ova aplikacija ima daleko širu primjenu od same komunikacije, budući da je putem nje moguće izvršavati i bankarske transakcije. Ovdje treba napomenuti kako mnogi stranci, ali i kineski građani, u Kini koriste razne VPN-ove preko kojih je moguće pristupiti svim zabranjenim sadržajima, ali kineske vlasti su u lovu i na njih, iako neke namjerno puštaju. Dokaz tome je što mnoge već godinama nesmetano rade.

U ovom trenutku, zabranu WeChata možemo promatrati u svjetlu odmazde, odnosno početka uvođenja politike reciprociteta. S američke strane gledano, sasvim je opravdano zabraniti rad bilo kojoj kineskoj kompaniji, budući da postoji cijela lista američkih kojima je rad zabranjen u Kini. Radi se uglavnom o onima koje nisu htjele pristati na uvjete i pravila koji vrijede u Kini, a ne treba biti genijalac za zaključiti da se misli na cenzuriranje i kontrolu od strane vlasti. Recimo, Apple i Microsoft su pristali i zato mogu normalno poslovati u na tamošnjem tržištu, dok s druge strane Google i Facebook nisu, budući da se samo njihovo poslovanje temelji na prikupljanju i distribuciji osobnih podataka korisnika. Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Google i Facebook, te stotine drugih kompanija su jednostavno izračunale da im se na takav način ne isplati poslovati u Kini, pa su stoga odustale.

Sad bi se moglo reći da Amerikanci polako uzvraćaju udarac. No, ovdje dolazimo do onoga što se zove mač s dvije oštrice. Iako se kunu u demokraciju i slobodno tržište, Amerikanci neće prezati od ostvarivanja svojih interesa čak i silom, a koji će biti prioriteti, ovisit će o tome koja će garnitura, odnosno interesne skupine biti u prvom planu, dakle one čije interese zastupa izvršna vlast, a prvenstveno predsjednik.

Na stranu možemo staviti i ogroman vanjskotrgovinski deficit kojeg SAD ostvaruje s Kinom, a koji je zapravo bio povod za početak trgovinskog rata, jer ono što slijedi, moglo bi dobro potresti najprije tehnološki svijet, a onda lančanom reakcijom i ostalu industriju.

U želji za osvetom, odnosno „uvođenjem reciprociteta“, američka administracija neće prezati ni pred čim. No, budući da je tehnološka industrija toliko isprepletena, nemoguće je u potpunosti razdvojiti kineski tehnološki sektor od američkog. U najboljem slučaju, ovo može rezultirati usporavanjem napretka tehnologije kao što je npr. uvođenje 5G mreža, a o najgorem ne želimo niti nagađati. Osobno smatram da su Amerikanci u svom pohodu na naftu i energente u zadnjih 30 godina malo zapostavili ostale gospodarske grane, zbog čega su ih Kinezi u tehnološkom sektoru dobrano pretekli. Sada to žele vratiti, no vrlo je izvjesno da su zakasnili.

Daljnji razvoj događaja je lako predvidjeti. SAD će ići na daljnje zabrane, sankcije i sl., a sljedeća meta bi mogao biti Alibaba, jedna od najvećih svjetskih online trgovina. Ova informacija dolazi iz azijskih medija, ali ju iz nekog razloga na Twitteru promovira njemački DHL – jedan od najvećih svjetskih transportnih servisa. Za one koji ne znaju, radi se o tzv. promoviranom tvitu, dakle plaćenom kako bi imao što veći doseg.

Naime, Alibabino online poslovanje ima izravan utjecaj na poslovanje ove njemačke kompanije pa nije čudo što ista želi upozoriti na moguće posljedice.

Ne treba zaboraviti da se i velik broj američkih kompanija oslanja na Alibabu i njihovu dominaciju kineskim, ali i općenito azisjkim tržištem. U ovom trenutku je nemoguće izračunati koliku će štetu pretrpjeti upravo američke kompanije, ali ta cifra neće biti mala, baš kao što je nemali broj radnih mjesta u SAD izgubljen zahvaljujući sankcijama nametnutim Huaweiju. Koliko dugo će amerikanci nastalu štetu biti u stanju kompenzirati raznim potporama i mjerama, vidjet ćemo, ali s obzirom da su se urotili praktički protiv pola svijeta, ne treba biti previše optimističan.

I u početku je bilo jasno da američko-kineski trgovinski rat ne može proći bez kolateralnih žrtava, a u velikoj opasnosti se nalaze upravo europske kompanije. Europska unija, tvorevina koja praktički postoji još samo na papiru, nije u stanju provoditi zajedničku vanjsku politiku i oduprijeti se američkim pritiscima, pa zato možemo očekivati da će svaka zemlja članica voditi brigu o svojim interesima zasebno, baš kao u početku pandemije koronavirusa, kada se svak zatvorio u svoj tor, a pomoć najugroženijima (Italija) je došla iz Kine i Rusije. Naravno, potonje dvije zemlje su samo iskoristile priliku kako bi u Europi dobile na popularnosti, no činjenica je da su tada učinile više nego što su same europske zemlje međusobno pomogle jedna drugoj.

S obzirom na trenutnu ekonomsku, ali i geopolitičku situaciju, EU dugoročno nema nikakvu strategiju obrane od iskorištavanja od strane SAD-a, pa je vrlo izvjesno da će uskoro početi trpjeti veliku štetu. Američko-kinesko natezanje odnosa, pa čak i zveckanje oružjem (Tajvan), može dovesti samo do nove polarizacije svijeta, i to na način da ovoga puta nećemo imati samo hladni, nego i prilično vrući tehnološki rat. Tko će na kraju izvući deblji kraj, u ovom je trenutku teško nagađati, a žrtve će se brojati u bilijunima dolara (ili juana?), kao i u radnim mjestima.

Na kraju ću spomenuti samo naslov jednog američkog filma – Good night & good luck!

 
 

Najnovije recenzije

Najčitanije recenzije
Top teme
Video tjedna
This site uses cookies to enhance your experience. By continuing to the site you accept their use. More info in our cookies policy.     ACCEPT