Napredni čipovi već se dugo proizvode uglavnom u Aziji, konkretno na Tajvanu i u Južnoj Koreji, gdje se nalaze i sjedišta najvećih foundryja, odnosno TSMC-a i Samsung Electronicsa, zajedno s pripadajućim tvornicama. Ove dvije kompanije fizički proizvode najnaprednije čipove na svijetu za širok spektar naručitelja, među kojima su i najzvučnija imena poput Applea i Qualcomma.
Međutim, otkako je 2019. godine započeo američko-kineski trgovinski, a posljedično tome i tehnološki rat, pojavio se problem opskrbe čipovima, dodatno podgrijan Covid krizom. U tom razdoblju vlade zapadnih zemalja, u prijevodu: SAD-a i Europske unije, pokrenule su inicijativu „selidbe“ proizvodnje iz azijske regije na Zapad. Kao razlog se navodila potreba za diversifikacijom proizvodnje, kako svjetska industrija ne bi ovisila isključivo o azijskoj regiji. Tu je i dugogodišnji spor Kine i Tajvana oko statusa ovog otoka, podgrijan tezama o mogućem oružanom sukobu, što bi doslovno dotuklo mnoge industrijske grane. Ne samo proizvodnju mobitela i računala, već i automobila, bijele tehnike i svega što danas posjeduje bilo kakav čip. O eventualnim financijskim posljedicama takvog scenarija za tržišta kapitala uopće ne treba trošiti riječi.
Povezano: TSMC tvornica čipova u Arizoni izgubila je svaki smisao, a još nije ni započela proizvodnju
U ovoj sagi koja traje zadnjih pet godina, TSMC je investirao preko 40 milijardi dolara u tvornicu u Arizoni, no kao što smo do sada u više navrata pisali, projekt prilično kasni. U međuvremenu je „progutao“ i ogromne svote poticaja dodijeljenih od američke Vlade, no ni to nije pomoglo da se tvornica završi i započne proizvodnju na vrijeme. Dodatni razlog je i nedostatak kvalificirane radne snage, dok se o troškovima lanca dobave nitko još ni ne usudi govoriti. Naime, cijeli ovaj lanac locirane ju azijsko-pacifičkoj regiji, što u startu znači da će proizvodnja u SAD-u biti neusporedivo skuplja.
Druga zanimljiva priča stiže iz Texasa, gdje Samsung gradi još jednu tvornicu, što je očito posljedica još jednog političkog pritiska, slično kao u slučaju TSMC-a. Još od 2021. godine traju radovi na izgradnji tvornice vrijedne 17 milijardi dolara, no ni taj dio strategije ne ide po planu.
Povezano: Sklapanje čipova – nova faza tehnološkog rata?
Kako javljaju hongkonški South China morning post i korejski Korea Times, i TSMC i Samsung su sada zapravo shvatili da je prebacivanje proizvodnje najnaprednijih čipova u ove tvornice nemoguća misija, te su sukladno tome najavili nove investicije u vlastitim zemljama. Kad pogoni u Arizoni i Texasu budu spremni za početak proizvodnje, a to će se, prema pisanju ovih medija, dogoditi tek 2026., odnosno 2027. godine, najnapredniji čipovi koje će izlaziti s proizvodnih traka bit će izrađeni u 4-nanometarskoj tehnologiji. Naime, u to doba, Samsung i TSMC će već prijeći na proizvodnju 2-nanometaskih, ali u svojim vlastitim zemljama.
I jedna i druga kompanija upravo započinju s planovima ulaganja u izgradnju novih tvornica u blizini Seoula, odnosno na samom Tajvanu, gdje će proizvoditi 2nm, a kasnije i 1,4 nm čipove, dok će tvornice u Texasu i Arizoni, a isto tako i Intelova u Njemačkoj, očito ostati osuđene na manje napredne proizvode, koji će sukladno tome donositi manju zaradu. To znači da će ove tvornice, čak i nakon pokretanja proizvodnje, poslovati na rubu isplativosti, odnosno neće postići ciljeve za koje su u startu bile namijenjene. Usprkos svemu, Samsung i TSMC jednostavno ne mogu financirati glazbene želje SAD-a i EU, te će radije riskirati dodatne političke pritiske, nego poslovati s gubitkom.
Naravno, u cijelu priču još treba uključiti i kineski foundry SMIC, koji je nedavno podigao prašinu lansirajući 5-nanometarski čip godinama ranije nego što su sami američki analitičari predviđali da će to biti moguće. Podsjetimo, Washington je političkim pritiscima na nizozemsku vladu uspio isposlovati zabranu prodaje ASML-ovih naprednih EUV litografskih strojeva kineskim kompanijama, nakon čega su se ove same organizirale i uspjele postići napredak bez zapadne „pomoći“.
Na kraju možemo zaključiti da se tehnološki rat samo dodatno zahuktava, i pitanje je koliko su zapadne zemlje još novca poreznih obveznika spremne žrtvovati na sulude ideje poput ovog „preseljenja“.
