Quo vadis, Ameriko, i tko će u budućnosti proizvoditi licencirane Androide? [Osvrt]



Dvije godine je prošlo od uvođenja prvih sankcija kineskim tehnološkim kompanijama (ZTE i Huawei), od strane najveće sile svijeta, da bi se lista ovih nevoljnika proširila na mnoge druge, a prije nekoliko dana na dodatnih 58 kompanija.



Posljedica je to trgovinskog rata kojeg je započeo Donald Trump, a čini se da ga njegov nasljednik Joe Biden ne namjerava tek tako prekinuti. Razloga za nezadovoljstvo na američkoj strani je mnogo, a glavni i zapravo jedini relevantan je ogroman vanjskotrgovinski deficit kojeg SAD ostvaruje s Kinom.

Naime, razlozi koje u najnovijim obračunima s Kinom koristi američka strana odnose se na špijuniranje, autoritarnu vladavinu, kršenje ljudskih prava i slične floskule, dok je stvarni razlog naveden u paragrafu iznad. Jer, zanimljivo je kako autoritarni režimi i najveći kršitelji ljudskih prava Amerikancima ne smetaju u zemljama koje su im saveznici i trgovinski partneri s kojima ostvaruju suficit.

No, ostavimo se načas politike i vratimo tehnološkom sektoru. Svjedoci smo razbuktalog tehnološkog rata koji prijeti novom podjelom svijeta, a započeo je uvođenjem sankcija Huaweiju na način da je određenim (ne svim) američkim kompanijama zabranjeno poslovati s ovim kineskim gigantom, kao i trećim kompanijama koje koriste američku tehnologiju.

S druge strane, vidjeli smo da Microsoft i dalje normalno surađuje s Huaweijem, kao i Qualcomm, no potonjem je dozvoljeno Huaweiju prodavati samo procesore starije generacije. Tajvanskom TSMC-u je zabranjeno štancati Huaweijeve procesore, jer strojevi na kojima se taj dio posla odrađuje posjeduje određene američke patente.

Vrlo lukavo skrojen plan kako bi se ciljano i kirurški precizno pogodilo Huawei tamo gdje je najtanji – uništiti mu proizvodnju mobitela zabranom instalacije Googleovih servisa, ali i sužavanjem manevarskog prostora za proizvodnju najnaprednijih čipseta.

No što je s ostalima? Vidjeli smo da je Trump u zadnjim danima stolovanja sankcije uveo i Xiaomiju, no one su kasnije ukinute od strane suda. Razlog ovakvom razvoju događaja je to što nisu bile uvedene pod „national emergency“ institucijom kao u slučaju Huaweija, pa je sud imao nadležnost ukinuti ih.

Sada je još 58 kompanija „kažnjeno“ zabranom ulaganja američkih državljana i kompanija u njih, i samo je pitanje vremena kad će se lista proširiti, odnosno kad će se priroda sankcija promijeniti. S obzirom na sve što smo u zadnje dvije godine vidjeli, nije nemoguće da SAD i drugim kineskim proizvođačima uvede sankcije slične onima koje ima Huawei pa se postavlja pitanje tko će tada biti zainteresiran za proizvodnju licenciranih Android mobitela? Nokia, LG, HTC, Sony i mnogi drugi davno su kapitulirali, što zbog kineske konkurencije, no najvećim dijelom vlastitom krivnjom zbog čudnih poslovnih poteza, da ne upotrijebim teži izraz.

S druge strane, Samsung je igrao pametno i uspio se oduprijeti kineskoj navali. Ovaj uspjeh u najvećem dijelu može zahvaliti pametno vođenoj poslovnoj politici, ali i činjenici što velik dio komponenti proizvodi sam. No, što se u međuvremenu dogodilo? Ako iz ove priče eliminiramo Apple, koji je po svim kriterijima priča za sebe, Samsung je na listi ne-kineskih proizvođača Androida praktički ostao sam. Štoviše, vidjeli smo da je kineski BBK Electronics zapravo veći od Samsunga, budući da kumulativno isporučuje više uređaja, ali pod različitim brandovima.

Treći proizvođač Androida, Xiaomi, nakon uvođenja prvih sankcija nalazi se na tankom ledu. Naime, sud koji mu ih je ukinuo, iznad sebe ima i viši sud, tako da ovu priču nikako ne treba smatrati završenom, iako se iskreno nadamo da će se na ovome stati, jer ako se plamen sankcija i tehnološkog rata razbukta, postavlja se pitanje tko će osim Samsunga u budućnosti proizvoditi licencirane Androide?

Naime, ukoliko nekim slučajem npr. Oppo i Vivo bubu proglašeni „kompanijama koje služe kineskoj komunističkoj partiji“, pitanje je do kada će moći poslovati u normalnim uvjetima. Nadalje, vidjeli smo da je Huawei nedavno predstavio novi HarmonyOS kojeg naziva Ekosustavom (a ne samo OS-om) pa su se stvorile pretpostavke za smanjenje ovisnosti o američkim, čitaj Googleovim uslugama. Naravno, trebat će proći još neko vrijeme da se eko-sustav etablira, što će najviše ovisiti o zainteresiranosti developera, a s obzirom na budžet kojim raspolaže Huawei, to ne bi trebao biti problem.

Ovdje dolazimo do još jednog pitanja, a ono je hoće li i drugi kineski proizvođači prihvatiti Huaweijevu strategiju, odnosno hoće li se i oni pokušati otrgnuti iz Googleovog zagrljaja. Ukoliko sada počnu raditi na tome, možda i uspiju, a ako se previše oslone na Google, mogla bi ih zadesiti sudbina Huaweija od prije dvije godine. S obzirom na tempo kojim američka administracija kineskim kompanijama uvodi nove sankcije, ovakav scenarij nije nemoguć i s pravom se možemo zapitati tko će u budućnosti, osim Samsunga, proizvoditi licencirane Androide s Googleovim potpisom? Hoće li Google reagirati i početi lobirati da se kineskim kompanijama ukinu sankcije?

S obzirom da Google i kod kuće, a pogotovo u EU ima većih problema od Huaweija, jer se nalazi pod anti-trust istragama mnogih institucija, malo je vjerojatno da će uspjeti. Možda zato ima smisla sjedište preseliti izvan SAD? Ako i ostali kineski proizvođači ostanu bez Google servisa, kome će ih ovaj prodavati? Samsung svakako zauzima respektabilan udio u tržištu, ali Googleu definitivno nedovoljan.

Ovakav razvoj događaja u ovom trenutku nije izvjestan, no ako pogledamo što se događa u pozadini, vidjet ćemo da slična sudbina u dogledno vrijeme čeka cijeli niz kineskih kompanija koje trenutno kroje svjetsko tehnološko tržište, a to bi moglo imati nesagledive posljedice.

Osim što su Amerikanci tajvanskom TSMC-u zabranili poslovanje s Huaweijem, pokušavaju ga natjerati i da dio proizvodnje preseli u SAD. Naime, TSMC kao najveći proizvođač poluvodiča u svijetu i jedan od dva foundryja koji su stigli do 5-nanometarskog procesa, a uskoro i 3nm, nalazi se na Tajvanu, ali najveći dio proizvodnih kapaciteta posjeduje u kontinentalnoj Kini. Ukoliko od američke administracije i dobije obećane poticaje za otvaranje tvornica u njihovoj zemlji, upitno je koliko će cijeli posao biti isplativ i koliko će vremena trebati da SAD kontrolu nad proizvodnjom poluvodiča u potpunosti stavi pod svoju kontrolu.

Nadalje, TSMC-ovi proizvodni pogoni u Kini su, ako ćemo se voditi američkom logikom i povući analogiju s Xiaomijem i Huaweijem, pod izravnom kontrolom iste one komunističke partije i kineske vojske, pa u pitanje dolazi cjelokupni integritet TSMC-a kao profitabilne kompanije.

S obzirom da je SAD-u Južna Koreja vjeran saveznik, za Samsung nema straha, no vidjeli smo da su i ovoj kompaniji ulazak na svoje tržište u prošlosti uvjetovali otvaranjem tvornice u Texasu, što također implicira da si saveznik onoliko dugo dok je njima to u interesu.

I dok Amerikanci provedu namjeru stavljanja proizvodnje naprednih čipova pod svoju kontrolu, proći će još najmanje tri godine. Naime, analitičari smatraju da je toliko vremena potrebno da se izgrade tvornice, prikupi odgovarajući kadar i koliko-toliko prilagodi lanac dobave. E sad, čak i ako zanemarimo osjetno višu cijenu rada u SAD-u nego u Kini, lanac dobave je ono što će biti najteže preseliti u zapadnu hemisferu, budući da je on toliko isprepleten i nalazi se po izravnom ili neizravnom kontrolom mnogih drugih kompanija, mahom stacioniranih na dalekom istoku, neminovno je da se i njegova cijena poveća, što će opet dovesti u pitanje konkurentnost.

Dok Amerikanci ovaj svoj san ostvare, vrlo je izvjesno da će kineski foundryji, koji trenutno zaostaju za TSMC-om i Samsungom, u te iste tri godine brže napredovati, i posljedično tome ih sustići u smanjenju broja nanometara, odnosno povećanja količine tranzistora u jedinici prostora, što znači da će preseljenje proizvodnje čipova u SAD dodatno izgubiti na smislu.

Naravno, u tom slučaju Amerikanci mogu nastaviti proizvoditi vlastite čipove i prodavati ih po neminovno višim cijenama (slično kao ukapljeni plin), ali sve dok druge zemlje, mahom njihovi saveznici, ne shvate da im se to ne isplati. Ovdje opet moramo povući analogiju s plinom, jer je više nego očito zašto Njemačka gradi Sjeverni Tok 2. Iz jednostavnog razloga što ne želi plaćati dvostruko skuplji (ukapljeni) plin kojeg im želi prodati SAD.

Ista stvar se u doglednoj budućnosti može dogoditi i s tehnologijom, što će izazvati prilične potrese na tržištu, ali i na geopolitičkom planu. Već smo vidjeli kako je nestašica čipova uzdrmala automobilsku industriju, a ako se nastavi, mogla bi proizvesti teže posljedice širom svijeta. Manje proizvedenih automobila – manje radnih mjesta u automobilskoj industriji, a posljedično tome i u pratećoj, a nakon toga - kom obojci, kom opanci. Isto vrijedi i za tehnološki sektor.

I na kraju samo podsjetimo da su mnogi američki mediji u protekle dvije godine konstantno pisali o tome i upozoravali da je Trumpov tehnološki rat protiv Kine izgubljen i prije nego što je počeo, a da će najveću cijenu platiti upravo američki građani.